Pogledajte ove internet stranice i potražite nešto za sebe i svoju obitelj:

ZAKON O UPRAVNOM POSTUPKU FBiH -preuzmi


PRVI DIO

OPĆE ODREDBE

I - OSNOVNA NAČELA

1. Važenje Zakona

Član 1.
(1) Po ovom zakonu dužni su postupati organi uprave Federacije Bosne i
Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) i organi uprave kantona, kao i
gradske i općinske službe za upravu i drugi organi (u daljnjem tekstu: organi)
kad u upravnim stvarima, neposredno primjenjujući propise, rješavaju o
pravima, obavezama ili pravnim interesima građana, pravnih lica ili drugih
stranaka.
(2) Nadležna tijela kantona mogu donositi dopunska pravila upravnog postupka,
koja moraju biti sukladna ovom zakonu.
(3) Po ovom zakonu dužna su postupati i poduzeća (društva), ustanove i druga
pravna lica kad u obavljanju javnih ovlasti (u daljnjem tekstu: institucije koje
imaju javne ovlasti) koje su im povjerene zakonom ili propisom gradskog ili
općinskog vijeća rješavaju u upravnim stvarima.

2. Poseban postupak

Član 2.
Pojedina pitanja postupka za određenu upravnu oblast mogu se samo
izuzetno, posebnim zakonom, urediti drukčije nego što su uređena ovim zakonom,
ako je to nužno za drugačije postupanje u tim pitanjima, s tim da ne mogu biti
suprotna načelima ovog zakona.

3. Supsidijarna primjena Zakona

Član 3.
U upravnim oblastima za koje je zakonom propisan poseban postupak,
postupa se po odredbama tog zakona, s tim da se po odredbama ovog zakona
postupa u svim pitanjima koja nisu uređena posebnim zakonom.
* Zakon je objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH", br. 2/98 i 48/99.

4. Načelo zakonitosti

Član 4.
(1) Organi i institucije koje imaju javne ovlasti kada postupaju u upravnim
stvarima dužni su da te stvari rješavaju na osnovu zakona i drugih propisa, kao
i općih akata institucija koje imaju javne ovlasti i koje one donoše na osnovu
javnih ovlasti.
(2) U upravnim stvarima u kojima je organ, odnosno institucija koja ima javne
ovlasti zakonom ili na zakonu zasnovanom propisu ovlašten da rješava po
slobodnoj ocjeni, rješenje mora biti doneseno u granicama ovlaštenja i u skladu
s ciljem s kojim je ovlaštenje dato.
(3) Pravila postupka utvrđena odredbama ovog zakona važe i za slučajeve u
kojima je organ odnosno institucija koja ima javne ovlasti, ovlašten da u
upravnim stvarima rješava po slobodnoj ocjeni.

5. Zaštita prava građana i zaštita javnog interesa

Član 5.
(1) Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti vode postupak i rješavaju,
dužni su da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava,
vodeći pritom računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava
drugih osoba niti u suprotnosti sa zakonom utvrđenim javnim interesom.
(2) Kad službena osoba koja rješava neku upravnu stvar, s obzirom na postojeće
činjenično stanje, sazna ili ocijeni da određena stranka ima osnova za
ostvarenje nekog prava, upozorit će je na to.
(3) Ako se na osnovu zakona strankama nalažu kakve obaveze, prema njima će se
primjenjivati one mjere predviđene propisima koje su za njih povoljnije, ako se
takvim mjerama postiže cilj zakona.

6. Načelo efikasnosti

Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim
stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana,
poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru
organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i
kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano
razmatranje tih stvari.

7. Načelo materijalne istine

Član 7.
U postupku se mora utvrditi pravo stanje stvari i u tom cilju moraju se
utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog
rješenja.

8. Načelo saslušanja stranke

Član 8.
(1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim
činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.
(2) Rješenje se može donijeti bez prethodnog izjašnjenja stranke samo u
slučajevima kad je to zakonom dopušteno.

9. Ocjena dokaza

Član 9.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlašteno službeno lice po
svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i
svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.

10. Samostalnost u rješavanju

Član 10.
(1) Organ vodi upravni postupak i donosi rješenje samostalno, u okviru ovlasti
datih zakonom, drugim propisima i općim aktima.
(2) Ovlaštena službena osoba organa nadležnog za vođenje postupka samostalno
utvrđuje činjenice i okolnosti i na osnovu utvrđenih činjenica i okolnosti
primjenjuje propise, odnosno opće akte na konkretni slučaj.

11. Pravo žalbe

Član 11.
(1) Protiv rješenja donesenog u prvom stupnju stranka ima pravo žalbe. Samo
zakonom može se propisati da u pojedinim upravnim stvarima žalba nije
dopuštena, i to ako se na drugi način osigura zaštita prava i zakonitosti.
(2) Ako nema organa uprave drugog stupnja, žalba protiv prvostepenog rješenja
može se izjaviti samo kad je to zakonom predviđeno. Tim zakonom odredit će
se i organ koji će rješavati po žalbi.
(3) Pod uvjetima iz ovog zakona stranka ima pravo žalbe i kad provostepeni organ
nije u određenom roku donio rješenje o njenom zahtjevu.
(4) Protiv rješenja donesenog u drugom stupnju žalba nije dopuštena.
12. Konačnost rješenja
Član 12.
Rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti redovno pravno sredstvo (žalba) u
upravnom postupku (konačno u upravnom postupku), a kojim je stranka stekla
neko pravo, odnosno kojim su stranci određene neke obaveze, može se poništiti,
ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su ovim ili drugim zakonom
predviđeni.
276
13. Pravomoćnost rješenja
Član 13.
Rješenje protiv koga se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor
(pravomoćno rješenje), a kojim je stranka stekla određena prava, odnosno kojim su
stranci određene neke obaveze, može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u
slučajevima koji su ovim ili drugim zakonom predviđeni.
14. Ekonomičnost postupka
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za
stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je
potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i
pravilnog rješenja.
15. Pomoć neukoj stranci
Član 15.
Organ koji vodi postupak starat će se da neznanje i neukost stranke i drugih
osoba koje učestvuju u postupku ne bude na štetu prava koja im po zakonu
pripadaju.
16. Upotreba jezika i pisma
Član 16.
(1) Upravni postupak vodi se na bosanskom jeziku i hrvatskom jeziku, a kao
sredstva komuniciranja mogu se koristiti i ostali jezici.
(2) Organ koji vodi upravni postupak osigurava ravnopravnu upotrebu bosanskog
jezika i hrvatskog jezika.
(3) Ako je federalnim zakonom kao službeni jezik određen i dodatni jezik, taj jezik
će se koristiti sukladno federalnom zakonu.
(4) Ako se postupak ne vodi na jeziku stranke, organ koji vodi postupak dužan je
da joj omogući da prati tok postupka na svom jeziku. Organ će poučiti stranku
odnosno drugog učesnika o mogućnosti korištenja njenog jezika u postupku, a
u zapisnik će se zabilježiti da je stranka, odnosno drugi učesnik poučen o tom
pravu i njegova izjava u vezi sa datom poukom unijet će se u zapisnik.
(5) Stranke i drugi učesnici u postupku koji nisu državljani Federacije Bosne i
Hercegovine, a ne znaju jezik na kome se vodi postupak, imaju pravo da tok
postupka prate preko tumača (prevodioca).
(6) U upravnom postupku službeno pismo je latinica.
17. Upotreba izraza "organ"
Član 17.
Pod organom koji vodi postupak odnosno rješava u upravnim stvarima, u
smislu ovog zakona, podrazumijevaju se organi uprave i upravne ustanove, službe i
institucije iz člana 1. ovog zakona, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
277
II - NADLEŽNOST
1. Stvarna i mjesna nadležnost
Član 18.
(1) Stvarna nadležnost za rješavanje u upravnom postupku određuje se po
propisima kojima se uređuje određena upravna oblast ili po propisima kojima
se određuje nadležnost pojedinih organa.
2) Mjesna nadležnost se određuje po federalnim propisima kojima su uređene
federalne jedinice (kantoni) Federacije, kao i po propisima o teritorijalnoj
podjeli općina i po propisima o organizaciji federalnih i kantonalnih organa
uprave, odnosno po gradskim i općinskim propisima o organizaciji gradskih i
općinskih službi za upravu.
Član 19.
(1) Za rješavanje u upravnim stvarima u prvom stupnju stvarno je nadležan
federalni i kantonalni organ uprave, odnosno gradska i općinska služba za
upravu, ako zakonom ili odlukom gradskog, odnosno općinskog vijeća nije
određena nadležnost drugog organa.
(2) Federalni organi uprave rješavaju u prvom stupnju u onim upravnim stvarima
iz isključive nadležnosti Federacije i zajedničke nadležnosti Federacije i
kantona koje su federalnim zakonom stavljene u nadležnost tih organa, osim
pitanja koja su federalnim zakonom prenesena na kantonalne organe uprave,
odnosno gradske i općinske službe za upravu, kao i u upravnim stvarima iz
nadležnosti kantona koje su zakonom kantona prenesene na federalne organe
uprave.
(3) Kantonalni organi uprave rješavaju u prvom stupnju u upravnim stvarima koje
su kantonalnim zakonom stavljene u nadležnost kantonalnih organa uprave i u
upravnim stvarima koje su federalnim zakonom prenesene na kantonalne
organe uprave.
(4) Gradske, odnosno općinske službe za upravu rješavaju u prvom stupnju u
upravnim stvarima iz oblasti uprave i samouprave koje su statutom grada
odnosno općine i propisom gradskog, odnosno općinskog vijeća stavljene u
nadležnost gradskih odnosno općinskih službi za upravu, kao i u upravnim
stvarima koje su federalnim i kantonalnim zakonom prenesene u nadležnost tih
službi.
(5) Ako propisima iz st. 1 do 4 ovog člana nije određeno koji je organ uprave
stvarno nadležan za rješavanje u određenoj upravnoj stvari, a to se ne može
utvrditi ni po prirodi stvari, takva stvar spada u nadležnost organa uprave koji
je nadležan za poslove uprave u Federaciji odnosno kantonu, a u gradu i općini
služba koja se odredi propisom gradskog, odnosno općinskog vijeća.
Član 20.
(1) Nijedan organ ne može preuzeti određenu upravnu stvar iz nadležnosti drugog
organa i sam je riješiti, osim ako je to zakonom predviđeno i pod uvjetima
propisanim tim zakonom.
278
(2) Organ nadležan za rješavanje u određenoj upravnoj stvari može samo na
osnovu izričitog zakonskog ovlaštenja prenijeti rješavanje u toj stvari na drugi
organ.
(3) Stvarna i mjesna nadležnost ne mogu se mijenjati dogovorom stranaka,
dogovorom organa i stranaka, ni dogovorom organa, osim ako je to zakonom
drukčije određeno.
Član 21.
(1) U okviru propisa predviđenih u članu 18. stav 2. ovog zakona, mjesna
nadležnost se određuje:
- u stvarima koje se odnose na nepokretnost prema mjestu gdje se
nepokretnost nalazi;
- u stvarima koje se odnose na djelatnost nekog organa, poduzeća (društva),
ustanove ili drugog pravnog lica prema mjestu njihovog sjedišta. U
stvarima koje se odnose na djelatnost poslovnih jedinica pravnih lica,
nadležnost se određuje prema sjedištu poslovne jedinice;
- u stvarima koje se odnose na vođenje radnje ili na profesionalnu djelatnost
pojedinih osoba koja se obavlja ili se ima obavljati u određenom mjestu
prema sjedištu radnje, odnosno prema mjestu gdje se djelatnost obavlja;
- u ostalim stvarima prema prebivalištu stranke. Kad ima više stranaka,
nadležnost se određuje prema stranci prema kojoj je zahtjev upravljen. Ako
stranka nema prebivalište u Federaciji, nadležnost se određuje prema
mjestu njenog boravišta, a ako nema ni boravišta prema mjestu njenog
posljednjeg prebivališta, odnosno boravišta u Federaciji.
(2) Ako se mjesna nadležnost ne može odrediti po odredbama stava 1. tač. 1 do 4.
ovog člana, ona se određuje prema mjestu gdje je nastao povod za vođenje
postupka.
(3) U stvarima koje se odnose na brod ili zrakoplov, ili u kojima je povod za
vođenje postupka nastao na brodu ili u zrakoplovu, mjesna se nadležnost
određuje prema matičnoj luci broda, odnosno matičnom pristaništu zrakoplova.
(4) Odredbe ovog člana primjenjuju se ako posebnim propisima nije drugačije
određeno.
Član 22.
(1) Ako bi prema odredbama člana 21. ovog zakona istovremeno bila mjesno
nadležna dva ili više organa, nadležan je onaj organ koji je prvi pokrenuo
postupak, ali se mjesno nadležni organi mogu sporazumjeti koji će od njih
voditi postupak.
(2) Svaki mjesno nadležni organ izvršit će na svom području one radnje postupka
koje ne trpe odlaganje.
Član 23.
Organ koji je pokrenuo postupak kao mjesno nadležan zadržava nadležnost
i kad u toku postupka nastupe okolnosti prema kojima bi bio mjesno nadležan
drugi organ. Organ koji je pokrenuo postupak može ustupiti predmet organu koji je
279
prema novim okolnostima postao mjesno nadležan, ako se time znatno olakšava
postupak, naročito za stranku.
Član 24.
(1) Svaki organ pazi po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka na svoju
stvarnu i mjesnu nadležnost.
(2) Ako organ utvrdi da nije nadležan za rad po određenoj upravnoj stvari, postupit
će na način propisan u članu 65. st. 3. i 4. ovog zakona.
(3) Ako je nenadležni organ izvršio neku radnju postupka, nadležni organ kome je
stvar ustupljena cijenit će da li će koju od tih radnji ponoviti.
2. Stranke sa diplomatskim imunitetom
Član 25.
(1) Glede nadležnosti domaćih organa u stvarima u kojima je stranka stranac koji
uživa pravo imuniteta u Federaciji, strana država ili međunarodna organizacija,
imaju u upravnom postupku položaj uređen međunarodnim pravom, odnosno
međunarodnim ugovorima, priznatim od Bosne i Hercegovine i Federacije.
(2) U slučaju sumnje o postojanju i obimu prava imuniteta, objašnjenje daje organ
uprave nadležan za vanjske poslove Bosne i Hercegovine.
(3) Službene radnje koje se tiču osoba koje uživaju pravo imuniteta obavljaju se
posredovanjem organa uprave nadležnog za vanjske poslove Bosne i
Hercegovine.
3. Prostorno ograničenje nadležnosti
Član 26.
(1) Svaki organ vrši službeni rad u granicama svog područja.
(2) Ako postoji opasnost zbog odgađanja, a službenu radnju bi trebalo izvršiti van
granica područja organa, organ može izvršiti radnju i van granica svog
područja. On je dužan da o tome odmah obavijesti organ na čijem je području
tu radnju poduzeo.
(3) Službene radnje u zgradama ili drugim objektima u posjedu vojnih organa
obavljaju se po prethodnoj prijavi zapovjedniku zgrade, odnosno objekta i po
sporazumu s njim.
(4) Službene radnje koje se obavljaju na eksteritorijalnom području vrše se
posredovanjem organa uprave nadležnog za vanjske poslove Bosne i
Hercegovine.
4. Sukob nadležnosti
Član 27.
Sukobe nadležnosti u upravnom postupku između organizacionih jedinica
federalnih organa uprave koje se nalaze van sjedišta federalnog organa uprave, a
osnovane su sa zadatkom da obavljaju određene upravne poslove iz nadležnosti
280
federalnog organa uprave, rješava federalni organ uprave iz čije nadležnosti
obavljaju poslove te organizacione jedinice.
Član 28.
Sukob nadležnosti u upravnom postupku na nivou Federacije rješava:
1) između federalnih organa uprave, između federalnih organa uprave i federalnih
ustanova, kao i između federalnih ustanova Vlada Federacije Bosne i
Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije);
2) između organa uprave dva ili više kantona Vrhovni sud Federacije Bosne i
Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud Federacije);
3) između institucija koje imaju javne ovlasti s područja dva ili više kantona, kao i
sukobe nadležnosti između tih institucija i federalnih organa uprave Vrhovni
sud Federacije;
4) između federalnih organa uprave i federalnih ustanova i kantonalnih organa
uprave i kantonalnih ustanova, kao i federalnih i kantonalnih institucija koje
imaju javne ovlasti Vrhovni sud Federacije.
Član 29.
Sukobe nadležnosti u upravnom postupku između vlada dva ili više
kantona, odnosno između Vlade Federacije i vlade kantona rješava Vrhovni sud
Federacije.
Član 30.
Sukobe nadležnosti u upravnom postupku između federalnih organa koji
nisu predviđeni u čl. 27. i 28. ovog zakona i za koje nije određena nadležnost
drugog organa ili suda rješava Vrhovni sud Federacije.
Član 31.
Sukob nadležnosti u upravnom postupku u kantonu rješava:
1) između kantonalnih organa uprave, između kantonalnih organa uprave i
kantonalnih ustanova, kao i između kantonalnih ustanova vlada kantona;
2) između kantonalnih institucija koje imaju javne ovlasti i kantonalnih organa
uprave i kantonalnih ustanova najviši sud kantona.
Član 32.
Sukob nadležnosti u upravnom postupku u općini rješava:
1) između općinskih službi za upravu, između općinskih službi za upravu i
općinskih ustanova, kao i između općinskih ustanova općinski načelnik;
2) između općinskih službi za upravu dvije ili više općina najviši sud kantona;
3) između institucija koje imaju javne ovlasti s područja dvije ili više općina, kao i
sukobe nadležnosti između tih institucija i općinskih službi za upravu najviši
sud kantona;
4) između općinskih načelnika dvije ili više općina, odnosno između općinskog
načelnika i vlade kantona najviši sud kantona.
281
Član 33.
Sukob nadležnosti u upravnom postupku u gradu rješava:
1) između gradskih službi za upravu, između gradskih službi za upravu i gradskih
ustanova, kao i između gradskih ustanova gradonačelnik;
2) između gradskih službi za upravu i općinskih službi za upravu najviši sud
kantona;
3) između gradskih institucija koje imaju javne ovlasti, kao i sukobe nadležnosti
između tih institucija i gradskih službi za upravu i gradskih ustanova najviši
sud kantona.
Član 34.
(1) Kada se dva organa izjasne kao nadležni ili kao nenadležni za rješavanje u istoj
upravnoj stvari, prijedlog za rješavanje sukoba nadležnosti podnosi organ koji
je posljednji odlučivao o svojoj nadležnosti, a može ga podnijeti i stranka.
(2) Organ koji rješava sukob nadležnosti istovremeno će poništiti rješenje koje je u
upravnoj stvari donio nenadležni organ, odnosno poništit će zaključak kojim se
nadležni organ izjasnio kao nenadležan i dostavit će spise predmeta nadležnom
organu.
(3) Protiv rješenja kojim se odlučuje o sukobu nadležnosti stranka ne može izjaviti
posebnu žalbu ni voditi poseban upravni spor.
(4) Odredbe člana 22. stav 2. ovog zakona shodno se primjenjuju i u slučaju
sukoba nadležnosti.
Član 35.
(1) Ako organ u sukobu smatra da mu je rješenjem kojim je odlučeno o sukobu
nadležnosti povrijeđeno neko pravo, može na to rješenje izjaviti žalbu. Ako je o
sukobu nadležnosti riješio nadležni sud, žalba nije dopuštena.
(2) Ako organ nadležan za rješavanje po žalbi iz stava 1. ovog člana utvrdi da
rješenje o sukobu nije zasnovano na propisima, raspravit će odnose koji su
usljed toga nastali između organa koji se žalio i organa koji je rješenjem o
sukobu nadležnosti oglašen za nadležnog, vodeći računa o pravima koja po
odgovarajućim propisima pripadaju organu koji se žalio. Rješenje doneseno po
žalbi smatra se prvostepenim rješenjem o odnosima koji se njime rješavaju.
(3) Žalbu u vezi sa stavom 1. ovog člana i rješenje doneseno u vezi s žalbom
nemaju uticaja na upravni postupak u konkretnom predmetu, jer tu upravnu
stvar rješava organ koji je određen kao nadležan rješenjem donesenim o sukobu
nadležnosti.
5. Službena osoba ovlaštena za vođenje postupka i za rješavanje
Član 36.
(1) U upravnoj stvari za čije je rješavanje nadležan organ uprave rješenje u
upravnom postupku donosi rukovodilac tog organa, ako propisima o
organizaciji tog organa ili drugim posebnim propisima nije drukčije određeno.
282
(2) Rukovodilac organa uprave može ovlastiti drugu službenu osobu istog organa
da rješava u upravnim stvarima iz određene vrste upravnih poslova ili drugu
stručnu službenu osobu za vođenje postupka odnosno preduzimanje radnje u
postupku prije donošenja rješenja.
(3) O ovlaštenju službenih osoba iz stava 2. ovog člana, rukovodilac organa uprave
dužan je donijeti posebno rješenje, koje sadrži lične podatke službenih osoba i
obim njihovih ovlaštenja za rješavanje u upravnim stvarima (da rješava
upravne stvari ili da vodi upravni postupak ili i jedno i drugo).
(4) Ovlaštenje za rješavanje obuhvata i vođenje postupka koji prethodi rješavanju.
Član 37.
Ako je za rješavanje u upravoj stvari nadležna Vlada Federacije ili vlada
kantona, postupak vodi i priprema prijedlog rješenja ovlaštena osoba ili tijelo koje
svojim aktom odrede te vlade, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.
Član 38.
Ako je za rješavanje u upravnoj stvari nadležan dom Parlamenta Federacije
ili zakonodavno tijelo kantona odnosno gradsko ili općinsko vijeće, postupak vodi i
priprema prijedlog rješenja ovlaštena osoba ili komisija ili drugo tijelo koje svojim
aktom odrede ti organi, ako zakonom odnosno drugim propisom nije drukcije
određeno.
Član 39.
U upravnim stvarima u kojima rješava institucija koja ima javne ovlasti
rješenje donosi rukovodilac institucije, ako zakonom ili drugim propisom nije
drukčije određeno. Rukovodilac može ovlastiti drugu službenu osobu institucije da
poduzima radnje u postupku do donošenja rješenja ili da rješava u upravnim
stvarima iz nadležnosti te institucije, o čemu se donosi posebno rješenje, koje
sadrži lične podatke službenih osoba i obime ovlaštenja za rješavanje u upravnim
stvarima.
6. Pravna pomoć
Član 40.
(1) Za izvršenje pojedinih radnji u postupku koje se imaju poduzeti izvan područja
nadležnog organa ovaj će organ zamoliti organ uprave na čijem se području
radnja ima poduzeti da izvrši te radnje.
(2) Organ nadležan za rješavanje u upravnoj stvari može, radi lakšeg i bržeg
obavljanja radnje ili izbjegavanja nepotrebnih troškova, zamoliti drugi
odgovarajući organ ovlašten za poduzimanje takve radnje da izvrši pojedinu
radnju u postupku.
Član 41.
(1) Organi, kao i institucije koje imaju javne ovlasti za rješavanje u upravnim
stvarima, dužni su jedni drugima ukazivati pravnu pomoć u upravnom
postupku. Ova se pomoć traži posebnom molbom.
283
(2) Zamoljeni organi, odnosno institucije iz stava 1. ovog člana, dužni su postupati
po molbi u granicama svog područja i djelokruga, bez odgađanja, a najkasnije u
roku od 10 dana od dana prijema molbe.
(3) Pravna pomoć za izvršenje pojedinih radnji u postupku može se tražiti od
sudova samo u okviru posebnih propisa. Izuzetno, organ odnosno institucija
koja ima javne ovlasti za rješavanje u upravnim stvarima mogu tražiti od
sudova da im dostave spise koji su potrebni za vođenje upravnog postupka.
Sudovi su dužni postupiti po takvom traženju ako se time ne ometa sam sudski
postupak. Sud može odrediti rok u kom mu se spisi moraju vratiti.
(4) Za pravnu pomoć u odnosu sa inozemnim organima važe odredbe
međunarodnih ugovora, a ako ovih ugovora nema, primjenjuje se načelo
reciprociteta. Ako postoji sumnja o postojanju reciprociteta, objašnjenje o tom
pitanju zatražit će se od organa uprave nadležnog za vanjske poslove Bosne i
Hercegovine.
(5) Domaći organi ukazuju pravnu pomoć inozemnim organima na način
predviđen u domaćem zakonu. Organ će uskratiti pravnu pomoć ako se traži
radnja koja je protivna domaćem zakonu. Radnja koja je predmet molbe
inozemnog organa može se izvršiti i na način koji zahtijeva inozemni organ,
ako takav postupak nije protivan domaćem zakonu.
(6) Ako međunarodnim ugovorima nije predviđena mogućnost neposrednog
kontakta sa inozemnim organima, domaći organi kontaktiraju sa inozemnim
organima preko organa uprave nadležnog za vanjske poslove Bosne i
Hercegovine.
7. Izuzeće
Član 42.
Službena osoba koja je ovlaštena da rješava ili da obavlja pojedine radnje u
postupku izuzet će se od rada u predmetu:
1) ako je u predmetu u kome se vodi postupak: stranka, suovlaštenik, odnosno
suobveznik, svjedok, vještak, punomoćnik ili zakonski zastupnik stranke;
2) ako je sa strankom, zastupnikom ili punomoćnikom stranke srodnik po krvi u
pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja zaključno, bračni drug ili
srodnik po tazbini do drugog stupnja zaključno, pa i onda kad je brak prestao;
3) ako je sa strankom, zastupnikom ili punomoćnikom stranke u odnosu staraoca,
usvojioca, usvojenika ili hranioca;
4) ako je u prvostepenom postupku učestvovalo u vođenju postupka ili u
donošenju rješenja.
Član 43.
Službena osoba koja je ovlaštena da rješava u određenoj upravnoj stvari ili
da obavi neku radnju u postupku, čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće iz
člana 42. ovog zakona, dužna je da prekine svaki daljnji rad na predmetu i da o
tome obavijesti organ nadležan za rješavanje o izuzeću (član 45).
Ako službena osoba smatra da postoje druge okolnosti koje opravdavaju
njeno izuzeće, obavijestit će o tome taj organ ne prekidajući rad.
284
Član 44.
(1) Stranka može zahtijevati izuzeće službene osobe iz razloga navedenih u članu
42. ovog zakona, a i kad postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njenu
nepristrasnost. U svom zahtjevu stranka mora navesti okolnosti zbog kojih
smatra da postoji neki od razloga za izuzeće.
(2) Službena osoba za koju je stranka zahtijevala izuzeće iz nekog od razloga
navedenog u članu 42. ovog zakona ne može, sve do donošenja zaključka o
ovom zahtjevu, obavljati nikakve radnje u postupku, osim onih koje ne trpe
odgađanje.
Član 45.
(1) O izuzeću službene osobe u federalnom organu uprave i federalne ustanove,
odnosno u kantonalnom organu uprave i kantonalnoj ustanovi odlučuje
rukovodilac koji rukovodi tim organom odnosno ustanovom.
(2) O izuzeću službene osobe u gradskoj, odnosno općinskoj službi za upravu
odlučuje gradonačelnik, odnosno općinski načelnik.
(3) O izuzeću službene osobe organa koji se nalazi u sastavu organa uprave
odlučuje rukovodilac organa koji se nalazi u sastavu organa uprave.
(4) O izuzeću rukovodioca iz stava 1. ovog člana odlučuje Vlada Federacije
odnosno vlada kantona, a o izuzeću rukovodioca organa koji se nalazi u sastavu
drugog organa uprave odlučuje rukovodilac organa u čijem se sastavu nalazi taj
organ.
(5) O izuzeću gradonačelnika odnosno općinskog načelnika odlučuje gradsko
odnosno općinsko vijeće.
(6) O izuzeću službene osobe institucije koja ima javne ovlasti odlučuje
rukovodilac te institucije, a o izuzeću rukovodioca te institucije odlučuje organ
utvrđen statutom ili drugim općim aktom institucije, ako zakonom ili propisom
donesenim na osnovu zakona ili drugim posebnim propisom nije drukčije
određeno.
(7) Odredbe ovog zakona o izuzeću službenih osoba shodno se primjenjuju i na
izuzeće službenih osoba iz čl. 37. i 38. ovog zakona. O izuzeću tih osoba
odlučuju odgovarajuća vlada odnosno dom.
(8) O izuzeću se odlučuje zaključkom.
Član 46.
(1) U zaključku o izuzeću odredit će se službena osoba koja će rješavati, odnosno
obavljati pojedine radnje u postupku u vezi s predmetom u kome je izuzeće
određeno.
(2) Protiv zaključka kojim se određuje izuzeće nije dopuštena žalba.
Član 47.
(1) Odredbe člana 45. ovog zakona o izuzeću službenih osoba shodno se
primjenjuju i na izuzeće zapisničara.
(2) Zaključak o izuzeću zapisničara donosi službena osoba koja je ovlaštena da
vodi postupak.
285
III - STRANKA I NJENO ZASTUPANJE
1. Stranka
Član 48.
Stranka je osoba po čijem je zahtjevu pokrenut postupak ili protiv koje se
vodi postupak, ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da
učestvuje u postupku.
Član 49.
(1) Stranka u upravnom postupku može biti svako fizičko i pravno lice.
(2) Organi uprave i drugi organ i poslovna jedinica poduzeća (društva), naselje,
grupa osoba i dr. koji nemaju svojstvo pravnog lica, mogu biti stranke u
postupku, ako mogu biti nosioci prava i obaveza o kojima se rješava u
upravnom postupku.
(3) Stranka može biti i sindikalna organizacija ako se upravni postupak odnosi na
kakvo pravo ili pravni interes službenika i namještenika u organima uprave,
kao i radnika u poduzeću (društvu), ustanovi ili u drugom pravnom licu.
(4) Kad u vršenju poslova iz svoje nadležnosti ombudsmen utvrdi da je konačnim
upravnim aktom povrijeđeno ljudsko dostojanstvo prava i slobode građana
zajamčeni ustavom, on može prisustvovati upravnom postupku do donošenja
pravomoćne sudske odluke i u postupcima vanrednih pravnih lijekova.
Član 50.
(1) Poduzeće (društvo), ustanova i drugo pravno lice, društvena organizacija i
udruženje građana koji prema svom općem aktu imaju zadatak da štite
određena prava i interese svojih članova, mogu, po pristanku svog člana, u
njegovo ime da stave zahtjev koji se odnosi na takva prava i interese, kao i da
stupe u već pokrenuti postupak sa svim pravima stranke.
(2) Pravno lice iz stava 1. ovog člana, može da zastupa svog radnika u upravnom
postupku na njegov zahtjev, ako je to predviđeno općim aktom toga pravng
lica.
Član 51.
(1) Ako su tužitelj, pravobranitelj i drugi organi vlasti zakonom ovlašteni da u
upravnom postupku zastupaju javne interese, oni imaju u granicama svojih
ovlaštenja, prava i dužnosti stranke.
(2) Organi iz stava 1. ovog člana ne mogu u upravnom postupku imati šira
ovlaštenja nego što ih imaju stranke, ako zakonom nije drukčije određeno.
2. Procesna sposobnost i zakonski zastupnik
Član 52.
(1) Fizička osoba koja je potpuno poslovno sposobna može sama obavljati radnje u
postupku (procesna sposobnost).
286
(2) Za procesno nesposobnu fizičku osobu radnje u postupku obavlja njegov
zakonski zastupnik. Zakonski zastupnik se određuje na osnovu zakona ili
aktom nadležnog organa donesenog na osnovu zakona.
(3) Pravno lice obavlja radnje u postupku preko svog predstavnika odnosno
zakonskog zastupnika. Predstavnik, odnosno zakonski zastupnik pravnog lica
određuje se njegovim općim aktom, ako nije određen zakonom ili aktom
nadležnog organa donesenog na osnovu zakona.
(4) Organ uprave obavlja radnje u postupku preko zakonom određenog
predstavnika, poslovna jedinica poduzeća (društva) preko osobe koja rukovodi
radom poslovne jedinice, a naselje, odnosno grupa osoba koje nemaju svojstvo
pravnog lica preko osobe koju oni odrede, ako posebnim propisima nije
drugačije određeno.
(5) Kad organ koji vodi postupak ustanovi da zakonski zastupnik osobe pod
starateljstvom ne pokazuje potrebnu pažnju u zastupanju, obavijestit će o tome
organ starateljstva.
Član 53.
(1) U toku cijelog postupka organ će po službenoj dužnosti paziti da li osoba koja
se pojavljuje kao stranka može biti stranka u postupku i da li stranku zastupa
njen zakonski zastupnik, odnosno predstavnik.
(2) Ako u toku postupka nastupi smrt stranke, postupak se može obustaviti ili
nastaviti, zavisno od prirode upravne stvari koja je predmet postupka. Ako
prema prirodi stvari postupak ne može da se nastavi, organ će obustaviti
postupak zaključkom protiv kojeg je dopuštena posebna žalba.
3. Privremeni zastupnik
Član 54.
(1) Ako procesno nesposobna stranka nema zakonskog zastupnika ili se neka
radnja ima poduzeti protiv osobe čije je boravište nepoznato, a koja nema
punomoćnika, organ koji vodi postupak postavit će takvoj stranci privremenog
zastupnika, ako to traži hitnost predmeta, a postupak se mora provesti. Organ
koji vodi postupak odmah će izvijestiti o tome organ starateljstva, a ako je
privremeni zastupnik postavljen osobi čije je boravište nepoznato, objavit će
svoj zaključak na oglasnoj tabli ili na drugi uobičajeni način.
(2) Ako poduzeće (društvo), ustanova ili drugo pravno lice nema zakonskog
zastupnika, predstavnika ni punomoćnika, organ koji vodi postupak, pod
uvjetima iz stava 1. ovog člana, postavit će takvoj stranci privremenog
zastupnika, po pravilu, iz reda osoba iz pravnog lica i o tome će, bez
odgađanja, obavijestiti to pravno lice.
(3) Na način predviđen u odredbama st. 1. i 2. ovog člana, postavit će se
privremeni zastupnik i kad se ima izvršiti radnja koja se ne može odgoditi a
stranku, odnosno njenog punomoćnika ili zastupnika nije moguće
pravovremeno pozvati. O tome će se stranka, punomoćnik ili zastupnik odmah
obavijestiti.
287
(4) Postavljena osoba je dužna primiti se zastupanja, a zastupanje može odbiti
samo iz razloga koji su predviđeni posebnim propisima. Privremeni zastupnik
učestvuje samo u postupku za koji je izričito postavljen, i to dok se ne pojavi
zakonski zastupnik ili predstavnik, odnosno sama stranka ili njen punomoćnik.
4. Zajednički predstavnik
Član 55.
(1) Dvije ili više stranaka mogu, ako posebnim propisom nije drugačije određeno,
u istom predmetu istupati zajednički. One su u takvom slučaju dužne naznačiti
ko će od njih istupati kao njihov zajednički predstavnik, ili postaviti
zajedničkog punomoćnika.
(2) Organ koji vodi postupak, može ako to ne zabranjuje poseban propis, odrediti
strankama koje u postupku učestvuju s istovjetnim zahtjevima da u određenom
roku naznače ko će ih između njih predstavljati, ili da postave zajedničkog
punomoćnika o čemu se donosi zaključak. Ako stranke po takvom zaključku ne
postupe, može to odrediti sam organ koji vodi postupak, u kom slučaju
zajednički predstavnik, odnosno punomoćnik zadržava to svojstvo sve dok
stranke ne postave drugog. Protiv takvog zaključka stranke imaju pravo
posebne žalbe, ali žalba ne odgađa izvršenje zaključka.
(3) I u slučaju određivanja zajedničkog predstavnika, odnosno puno-moćnika,
svaka stranka zadržava pravo da istupa kao stranka u postupku, da daje izjave,
da samostalno izjavljuje žalbe i koristi druga pravna sredstva.
5. Punomoćnik
Član 56.
(1) Stranka, odnosno njen zakonski zastupnik može odrediti punomoćnika koji će
je zastupati u postupku, osim u radnjama u kojima je potrebno da sama stranka
daje izjave.
(2) Radnje u postupku koje punomoćnik poduzima u granicama punomoći imaju
isto pravno djelovanje kao da ih je poduzela sama stranka.
(3) I pored punomoćnika, sama stranka može davati izjave, a ove izjave se mogu
od stranke i neposredno tražiti.
(4) Stranka koja je prisutna kad njen punomoćnik daje usmenu izjavu može
neposredno poslije date izjave izmijeniti ili opozvati izjavu svog punomoćnika.
Ako u pismenim ili usmenim izjavama koje se tiču činjenica postoji
nesuglasnost između izjava stranke i njenog punomoćnika, organ koji vodi
postupak cijenit će obje izjave u smislu člana 9. ovog zakona.
Član 57.
(1) Punomoćnik može biti svaka osoba koja je potpuno poslovno sposobna, osim
osobe koja se bavi nadripisarstvom.
(2) Ako se kao punomoćnik pojavi osoba koja se bavi nadripisarstvom, organ će
takvoj osobi uskratiti daljnje zastupanje, o čemu se donosi zaključak i o tome
će odmah obavijestiti stranku.
288
(3) Protiv zaključka o uskraćivanju zastupanja može se izjaviti posebna žalba, koja
ne odgađa izvršenje zaključka.
Član 58.
(1) Punomoć se može dati pismeno, ili usmeno u zapisnik koji sačinjava službena
osoba organa koji vodi postupak.
(2) Stranka koja nije pismena ili nije u stanju da se potpiše stavit će na pismenu
punomoć umjesto potpisa otisak prsta. Ako se punomoć izdaje osobi koja nije
advokat, potrebno je i prisustvo dvojice svjedoka, koji će se potpisati na
punomoć.
(3) Iznimno, službena osoba koja vodi postupak ili obavlja pojedine radnje u
postupku može dopustiti da u ime stranke, kao njen punomoćnik, izvrši
određenu radnju osoba koja nije podnijela punomoć (član porodice i dr.), ali će
istovremeno narediti toj osobi da naknadno u određenom roku podnese
odgovarajuću punomoć za tu radnju.
Član 59.
(1) Ako je punomoć data u obliku privatne isprave, pa se posumnja u njenu
istinitost, može se narediti da se podnese ovjerena punomoć.
(2) Pravilnost punomoći ispituje se po službenoj dužnosti, a nedostaci pismene
punomoći uklanjaju se shodno odredbi člana 67. ovog zakona, pri čemu
službena osoba koja vodi postupak može dopustiti punomoćniku s neurednom
punomoći da izvrši hitne radnje u postupku.
Član 60.
(1) Za sadržaj i obim punomoći mjerodavne su odredbe punomoći. Punomoć se
može dati za cio postupak ili samo za pojedine radnje, a može se i vremenski
ograničiti.
(2) Punomoć ne prestaje smrću stranke, gubitkom njene procesne sposobnosti ili
promjenom njenog zakonskog zastupnika, ali pravni sljedbenik stranke,
odnosno njen novi zakonski zastupnik može opozvati raniju punomoć.
(3) Na pitanja u vezi s punomoći koja nisu uređena odredbama ovog zakona
shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen
parnični postupak.
Član 61.
Odredbe ovog zakona koje se odnose na stranke važe shodno i za njihove
zakonske zastupnike, punomoćnike, privremene zastupnike i zajedničke predstavnike.
Član 62.
(1) Stranci će se dozvoliti da u stvarima za koje se traži stručno poznavanje pitanja
u vezi s predmetom postupka dovede stručnu osobu koja će joj davati
obavještenja i savjete (stručni pomagač). Ova osoba ne zastupa stranku.
(2) Stranka ne može dovesti kao stručnog pomagača osobu koja nije poslovno
sposobna ili koja se bavi nadripisarstvom.
289
IV - KOMUNICIRANJE ORGANA I STRANAKA
1. Podnesci
Član 63.
(1) Pod podnescima se podrazumijevaju zahtjevi, obrasci koji se koriste za
automatsku obradu podataka, prijedlozi, prijave, molbe, žalbe, prigovori i
druga priopćenja kojima se pojedinci ili pravna lica obraćaju organima.
(2) Podnesci se, po pravilu, predaju neposredno ili šalju poštom pismeno, ili se
usmeno priopćavaju na zapisnik kod organa, a mogu se, ako nije drugačije
propisano, izjavljivati i faksom ili telegrafski. Kratka i hitna priopćenja mogu
se davati i telefonski, ako je to po prirodi stvari moguće.
Član 64.
Podnesak se predaje organu nadležnom za prijem podneska, a može se
predati svakog radnog dana u toku radnog vremena. Za usmene podneske koji nisu
vezani s rokom ili inače nisu neodložni može se odrediti da se predaju samo u
određene sate u toku radnog vremena. Vrijeme za predaju ovakvih podnesaka
objavljuje svaki organ u svojim prostorijama na vidnom mjestu.
Član 65.
(1) Organ koji je nadležan za prijem podneska, odnosno usmenog priopćenja,
dužan je primiti podnesak koji mu se predaje, odnosno uzeti na zapisnik
usmeno priopćenje.
(2) Službena osoba koja primi podnesak dužna je, po službenoj dužnosti ili na
usmeno traženje podnositelja, dati potvrdu o prijemu podneska. Za ovu potvrdu
ne plaća se taksa.
(3) Ako organ nije nadležan za prijem pismenog podneska, odnosno priopćenja na
zapisnik, službena osoba ovog organa će upozoriti na to podnosioca i uputiti ga
organu nadležnom za prijem. Ako podnosilac i pored toga zahtijeva da se
njegov podnesak odnosno priopćenje na zapisnik primi, službena osoba je
dužna primiti takav podnesak, odnosno usmeno priopćenje. Ako organ utvrdi
da nije nadležan za rad po takvom podnesku, donijet će zaključak kojim će
odbaciti podnesak zbog nenadležnosti i zaključak odmah dostaviti stranci.
(4) Kad organ poštom dobije podnesak za čiji prijem nije nadležan, a poznato mu
je koji je organ nadležan za prijem, poslat će podnesak bez odgađanja
nadležnom organu, odnosno sudu i o tome će obavijestiti stranku. Ako organ
koji je dobio podnesak ne može da utvrdi koji je organ nadležan za rad po
podnesku, donijet će bez odlaganja zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog
nenadležnosti i zaključak odmah dostaviti stranci.
(5) Protiv zaključka donesenog po st. 3. i 4. ovog člana dopuštena je posebna
žalba.
(6) Ako organ poštom dobije tužbu za pokretanje upravnog spora, tužbu će bez
odgađanja dostaviti nadležnom sudu, o čemu će pismeno obavijestiti
podnosioca tužbe.
290
Član 66.
(1) Podnesak mora biti razumljiv i sadržavati sve što je potrebno da bi se u vezi s
njim moglo postupiti. Podnesak naročito treba da sadrži: označenje organa
kome se upućuje, predmet na koji se odnosi zahtjev, odnosno prijedlog, ko je
zastupnik ili punomoćnik ako ga ima i ime i prezime i boravište (adresu)
podnosioca, odnosno zastupnika ili punomoćnika.
(2) Podnosilac je dužan svojeručno potpisati podnesak. Izuzetno, podnesak može
umjesto podnosioca potpisati njegov bračni drug, jedan od njegovih roditelja,
sin ili kći, ili advokat koji je po ovlaštenju stranke sastavio podnesak. Osoba
koja je potpisala podnesak za podnosioca dužna je da na podnesku potpiše
svoje ime i stavi svoju adresu.
(3) Ako je podnosilac nepismen ili nije u stanju da se potpiše, potpisat će ga druga
pismena osoba, koja će potpisati i svoje ime i adresu.
Član 67.
(1) Ako podnesak sadrži neki formalni nedostatak koji sprečava postupanje po
podnesku, ili je podnesak nerazumljiv ili nepotpun, ne može se samo zbog toga
odbaciti. Organ koji je primio takav podnesak dužan je učiniti one radnje koje
će osigurati da se nedostaci otklone i odredit će podnosiocu rok u kome je
dužan da to učini. Ovo se može saopćiti podnosiocu pismeno, faksom ili
telefonski, a i usmeno, ako se podnosilac zatekne kod organa koji ovo
saopćava. O učinjenom saopćenju organ će sastaviti službenu zabilješku u
spisu.
(2) Ako podnosilac otkloni nedostatke u određenom roku, smatrat će se da je
podnesak bio od početka uredan. Ako podnosilac ne otkloni nedostatke u
određenom roku, pa se usljed toga ne može u vezi sa podneskom postupati,
smatrat će se da podnesak nije ni podnesen. O tome će organ donijeti zaključak
protiv koga se može izjaviti posebna žalba. Na ovu posljedicu podnosilac će se
naročito upozoriti u pozivu za ispravku podneska.
(3) Kad je podnesak poslan faksom, telegrafski ili je primljeno telefonsko
priopćenje, pa se posumnja da podnesak nije podnijela osoba čije je ime
označeno na telegrafskom ili faks podnesku, odnosno da ne potiče od osobe
koja je pri telefonskom priopćenju kazala svoje ime, nadležni organ će povesti
postupak za utvrđivanje ovih činjenica, pa ako se nedostaci ne otklone, postupit
će na način propisan u stavu 2. ovog člana.
Član 68
Ako podnesak sadrži više zahtjeva koji se moraju rješavati odvojeno, organ
koji primi podnesak uzet će u rješavanje zahtjeve za čije je rješavanje nadležan, a
sa ostalim zahtjevima postupit će u smislu člana 65. stava 4. ovog zakona.
291
2. Pozivanje
Član 69.
(1) Organ koji vodi postupak ovlašten je da poziva osobu čije je prisustvo u
postupku potrebno a koje boravi na njegovom području. Po pravilu, pozivanje
se ne može vršiti radi dostavljanja pismenih otpravki, rješenja i zaključaka, ili
radi saopćenja koja se mogu izvršiti poštom i na drugi način pogodniji za osobu
kojoj se saopćenje ima učiniti.
(2) Izuzetno, na usmenu raspravu može biti pozvana osoba koja boravi van
područja organa koji vodi postupak, ako se time postupak ubrzava ili olakšava,
a dolazak ne prouzrokuje veće troškove ili veće gubljenje vremena za
pozvanog.
(3) Pozivanje se vrši pismenim putem, ako posebnim propisima nije predviđen
drugi način pozivanja.
Član 70.
(1) U pismenom pozivu naznačit će se: naziv organa koji poziva, ime i prezime i
adresa osobe koja se poziva, mjesto, dan, a kad je to moguće i sat dolaska
pozvanog, predmet zbog koga se poziva i u kom svojstvu (kao stranka,
svjedok, vještak itd.), a zatim i koja pomoćna i dokazna sredstva pozvani treba
da ponese. U pozivu se mora navesti da li je pozvana osoba dužna da dođe
lično ili može poslati punomoćnika koji će je zastupati, a zatim će se upozoriti
da je u slučaju spriječenosti da se odazove pozivu dužna da izvijesti organ koji
je izdao poziv. Pozvani će se isto tako upozoriti da može biti priveden ako se iz
neopravdanih razloga ne odazove pozivu, ili ne izvijesti da je spriječen da
dođe, odnosno da može biti novčano kažnjen.
(2) U pozivu na usmenu raspravu stranka se može pozvati da podnese pismene i
druge dokaze, a može se upozoriti i da može povesti svjedoke na koje se
namjerava pozvati.
(3) Kad to dopusta priroda stvari, može se ostaviti na volju pozvanoj osobi da
umjesto ličnog dolaska preda, do određenog dana, potrebnu pismenu izjavu.
Član 71.
(1) Pri pozivanju organ će voditi računa da se osoba čije je prisustvo potrebno
pozove da dođe u vrijeme koje će najmanje ometati pozvanog u obavljanju
njegovog redovnog posla.
(2) Niko ne može biti pozvan da dođe u toku noći. Pozivanje za dolazak noću
može se izvršiti samo izuzetno, ako je to predviđeno posebnim propisima i ako
se radi o izvršenju hitnih i neodgodivih mjera, koje u pozivu moraju biti
navedene, kao i propis na osnovu kojeg se vrši to pozivanje.
Član 72.
(1) Pozvana osoba dužna je da se odazove pozivu.
(2) Ako je pozvana osoba zbog bolesti ili kog drugog opravdanog razloga
spriječena da dođe, dužna je odmah po prijemu poziva o tome izvijesititi organ
292
koji je izdao poziv, a ako je razlog spriječenosti nastao kasnije, onda odmah
poslije saznanja tog razloga.
(3) Ako se osoba kojoj je poziv lično dostavljen (član 83.) ne odazove pozivu, a
izostanak ne opravda, može biti privedena, ako je njeno prisustvo potrebno, a
pored toga i kažnjena novčanom kaznom do 50 DM. Ove će se mjere
primijeniti samo ako je u pozivu bilo naznačeno da će se te mjere primijeniti.
Ako su zbog neopravdanog izostanka pozvane osobe nastali troškovi u
postupku, može se odrediti da te troškove snosi osoba koja je izostala.
Zaključak o privođenju, o izricanju kazne ili o plaćanju troškova donosi
službeno lice koje vodi postupak u suglasnosti sa službenom osobom
ovlaštenom za rješavanje stvari, a kod zamoljenog organa u suglasnosti s
rukovodiocem tog organa, odnosno sa službenom osobom ovlaštenom za
rješavanje u sličnim stvarima. Protiv ovog zaključka dopuštena je posebna
žalba.
(4) Ako se pozivu nije odazvala vojna osoba ili službenik policije, organ će se
obratiti nadležnoj vojnoj komandi odnosno organu policije te osobe sa
zahtjevom da se ona dovede, a može ga i kazniti po stavu 3. ovog člana,
odnosno odrediti da snosi troškove.
3. Zapisnik
Član 73.
(1) O usmenoj raspravi ili drugoj važnijoj radnji u postupku, kao i o važnijim
usmenim izjavama stranaka ili trećih osoba u postupku, sastavlja se zapisnik.
(2) O manje važnim radnjama i izjavama stranaka i trećih osoba koje bitno ne utiču
na rješenje stvari, o upravljanju toka postupka, o saopćenjima, službenim
opažanjima, usmenim uputstvima i nalozima, kao i okolnostima koje se tiču
samo unutrašnjeg rada organa kod koga se vodi postupak, neće se, po pravilu,
sastavljati zapisnik već će se u samom spisu sastaviti službena zabilješka, koju
potpisuje službena osoba koja ju je sastavila, uz oznaku datuma. Ne mora se
sastavljati zapisnik ni o onim usmenim zahtjevima stranke o kojima se odlučuje
po skraćenom postupku, a kojima se udovoljava.
Član 74.
(1) U zapisnik se unosi: naziv organa koji obavlja radnju, broj i datum, mjesto gdje
se obavlja radnja, dan i sat kad se obavlja radnja i predmet u kome se ona
obavlja, imena službenih osoba, prisutnih stranaka i njihovih zastupnika ili
punomoćnika i drugih osoba koje su prisutne izvođenju radnje.
(2) Zapisnik treba da sadrži tačno i kratko tok i sadržaj u postupku izvršene radnje
i datih izjava i da se te radnje i izjave ograniče na ono što se tiče same stvari
koja je predmet postupka. U zapisniku se navode sve isprave koje su u bilo
koju svrhu upotrijebljene pri izvođenju radnje, a, prema potrebi, ove se isprave
prilažu zapisniku.
(3) Izjave stranaka, svjedoka, vještaka i drugih osoba koje učestvuju u postupku, a
koje su značajne za donošenje rješenja, upisuju se u zapisnik što tačnije, a
293
prema potrebi i njihovim riječima. U zapisnik se upisuju i svi zaključci koji se
u toku radnje donesu.
(4) Ako se koje saslušanje obavlja preko tumača (prevoditelja), označit će se na
kom je jeziku saslušani govorio i tko je bio tumač (prevoditelj).
(5) Zapisnik se vodi u toku obavljanja službene radnje. Ako se radnja ne može
istog dana završiti, unijet će se svakog dana posebno u isti zapisnik ono što je
tog dana urađeno i to će se potpisati.
(6) Ako se radnja o kojoj se vodi zapisnik nije mogla obaviti bez prekida, u
zapisniku će se naznačiti da je bilo prekida.
(7) Ako su u toku radnje izrađeni ili pribavljeni planovi, skice, crteži, fotografije i
tome slično, te akte će svojim potpisom ovjeriti službena osoba i priključiti
zapisniku, a u zapisniku konstatovati akte koji su uzeti.
(8) Propisima se može odrediti da se zapisnik u određenim stvarima može voditi u
vidu knjige ili drugih sredstava evidencije.
Član 75.
(1) Zapisnik mora biti vođen uredno i u njemu se ne smije ništa brisati. Mjesta koja
su precrtana do zaključenja zapisnika moraju ostati čitljiva i njih svojim
potpisom ovjerava službena osoba koja rukovodi radnjom postupka.
(2) U već potpisanom zapisniku ne smije se ništa dodavati ni mijenjati. Dopuna u
već zaključenom zapisniku unosi se u dodatak zapisnika.
Član 76.
(1) Prije zaključenja zapisnik će se pročitati saslušanim osobama i ostalim
osobama koje učestvuju u radnji postupka. Ove osobe imaju pravo da i same
pregledaju zapisnik i da stavljaju svoje primjedbe, a službena osoba je
obavezna to omogućiti. Na kraju zapisnika navest će se da je zapisnik pročitan i
da nisu stavljene nikakve primjedbe, ili ako jesu, ukratko će se upisati sadržaj
datih primjedaba. Te primjedbe će potpisati osoba koja ih je dala. Zatim će se
pristupiti potpisivanju zapisnika na način što će se prvo potpisati osobe koje su
saslušane, odnosno davale izjave u postupku, a na kraju zapisnik će ovjeriti
svojim potpisom službena osoba koja je rukovodila radnjom, kao i zapisničar,
ako ga je bilo.
(2) Stranka, svjedoci, vjestači i druge osobe koje su saslušane u postupku u
zapisniku će se potpisati ispod onog dijela zapisnika gdje je upisana njihova
izjava.
(3) Ako su vršena suočenja, dio zapisnika o tome potpisat će osobe koje su
suočene.
(4) Ako se zapisnik sastoji od više listova, oni će se označiti rednim brojevima, a
svaki list će na kraju svojim potpisom ovjeriti službena osoba koja rukovodi
radnjom postupka i osoba čija je izjava upisana na kraju lista.
(5) Dopune već zaključenog zapisnika ponovo će se potpisati i ovjeriti.
(6) Ako osoba koja treba da potpiše zapisnik nije pismena, ili ne može da piše,
potpisat će je jedna pismena osoba, koja će staviti i svoj potpis. Ovo ne može
biti službena osoba koja rukovodi radnjom postupka, niti zapisničar.
294
(7) Ako neka osoba neće da potpiše zapisnik, ili se udalji prije zaključenja
zapisnika, to će se upisati u zapisnik i navesti razlog zbog kog je potpis
uskraćen.
Član 77.
(1) Zapisnik sastavljen sukladno s odredbama člana 76. ovog zakona jeste javna
isprava. Zapisnik je dokaz o toku i sadržini radnje postupka i datih izjava, osim
onih dijelova zapisnika na koje je saslušana osoba stavila primjedbu da nisu
pravilno sastavljeni.
(2) Dozvoljeno je dokazivati netačnost zapisnika.
Član 78.
(1) Kad u upravnom postupku rješava kolegijalni organ, o vijećanju i glasanju
sastavlja se poseban zapisnik. Kad je u postupku u vezi sa žalbom jednoglasno
odlučeno, ne mora se sastavljati zapisnik o vijećanju i glasanju, već se o tome
može sastaviti samo službena zabilješka u spisu, koja se ovjerava potpisom
službene osobe koja predsjedava kolegijalnim organom.
(2) U zapisnik o vijećanju i glasanju upisuje se, pored podataka o ličnom sastavu
kolegijalnog organa, označenje predmeta o kome je riječ i kratak sadržaj onoga
što je riješeno, kao i odvojena mišljenja ako ih je bilo. Ovaj zapisnik potpisuju
osoba koja predsjedava i zapisničar.
(3) Kad u upravnom postupku rješava organ zakonodavne ili organ izvršne vlasti,
neće se voditi poseban zapisnik o vijećanju i glasanju, već će se zaključak
donesen u upravnoj stvari unijeti u zapisnik, kao i ostali zaključci tih organa.
4. Razgledanje spisa i obavještavanje o toku postupka
Član 79.
(1) Stranke imaju pravo da razgledaju spise predmeta i da o svom trošku prepišu
potrebne spise, a organ je obavezan to omogućiti. Spisi se razgledaju i
prepisuju pod nadzorom određene službene osobe.
(2) Pravo da razgleda spise i da o svom trošku prepiše pojedine spise ima i svaka
druga osoba koja učini vjerovatnim svoj pravni interes za to, kao i društvena
organizacija i udruženje građana, ako za to postoji opravdan interes.
(3) Zahtjev za razgledanje i prepisivanje spisa može se staviti i usmeno. Organ
može tražiti od osobe iz stava 2. ovog člana da pismeno ili usmeno na zapisnik
obrazloži postojanje svog pravnog interesa.
(4) Ne mogu se razgledati ni prepisivati: zapisnik o vijećanju i glasanju, službeni
referati i nacrti rješenja, kao ni drugi spisi koji se vode kao povjerljivi, ako bi
se time mogla osujetiti svrha postupka, ili ako se to protivi javnom interesu ili
opravdanom interesu jedne stranke ili trećih osoba.
(5) Stranka i svaka druga osoba koja učini vjerovatnim svoj pravni interes u
predmetu, kao i zainteresirani organi, imaju pravo da se obavještavaju o toku
postupka.
295
(6) Protiv odbijanja zahtjeva iz odredaba ovog člana dopuštena je posebna žalba i
kad zaključak nije izdat pismeno. Žalba se može izjaviti odmah.
V - DOSTAVLJANJE PISMENA
1. Način dostavljanja pismena
Član 80.
(1) Dostavljanje pismena (poziva, rješenja, zaključaka i drugih službenih spisa)
vrši se, po pravilu, tako što se pismeno predaje osobi kojoj je namijenjeno.
(2) Dostavljanje se vrši preko pošte ili ga vrši organ preko svoje službene osobe.
Osoba kojoj ima da se pismeno dostavi može biti pozvana radi prijema pismena
samo izuzetno, kad to zahtijeva priroda ili značaj pismena koje se ima uručiti,
ako je takva dostava posebnim propisom predviđena.
(3) Način dostavljanja određuje organ čije se pismeno dostavlja sukladno
odredbama ovog zakona o dostavljanju pismena.
Član 81.
(1) Dostavljanje se vrši samo radnim danom, i to danju.
(2) Organ čije se pismeno ima dostaviti može, izuzetno, iz osobito važnih razloga
odrediti da se dostavljanje izvrši i u nedjelju ili drugi neradni dan ili na dan
državnog praznika.
(3) Dostavljanje poštom može se vršiti i u dane iz stava 2. ovog člana.
Član 82.
(1) Dostavljanje se vrši, po pravilu, u stanu ili na radnom mjestu gdje je zaposlena
osoba kojoj se dostavljanje ima izvršiti, a advokatu u njegovom advokatskom
uredu.
(2) Dostavljanje se može izvršiti i van prostorija navedenih u stavu 1. ovog člana,
ako osoba kojoj se dostavljanje vrši pristane primiti pismeno koje se dostavlja,
a ako tih prostorija nema, može se takvoj osobi izvršiti dostavljanje gdje god se
ona zatekne.
2. Obavezno osobno dostavljanje pismena
Član 83.
(1) Dostavljanje se mora izvršiti lično osobi kojoj je pismeno namijenjeno kad je
takvo dostavljanje određeno ovim zakonom ili drugim propisom, kad od dana
dostavljanja počinje teći rok koji se po zakonu ne može produžavati, ili kad to
odredi organ koji je naredio dostavljanje. Smatra se da je izvršeno osobno
dostavljanje advokatu i predajom pismena osobi zaposlenoj u advokatskom
uredu.
(2) Kad se osoba kojoj se dostavljanje ima osobno izvršiti ne zatekne u stanu,
odnosno na radnom mjestu, ili se u advokatskom uredu ne zatekne ni osoba
koja je u njemu zaposlena, dostavljač će se obavijestiti kad i na kom mjestu ga
može naći, pa će mu kod neke od osoba navedenih u članu 84. ovog zakona
296
ostaviti pismeno obavještenje da određeni dan i sat bude u svom stanu,
odnosno na radnom mjestu, radi primanja pismena. Ako i poslije toga
dostavljač ne zatekne osobu kojoj se dostavljanje ima izvršiti, dostavljač će
postupiti na način propisan u članu 86. ovog zakona, i tada se smatra da je
dostavljanje izvršeno.
(3) Ostavljanjem pismena zakonskom zastupniku, punomoćniku ili punomoćniku
za primanje pismena (član 88), smatra se da je dostavljanje izvršeno samoj
stranci.
3. Posredno dostavljanje pismena
Član 84.
(1) Kad se osoba kojoj se dostavljanje ima izvršiti ne zatekne u svom stanu,
dostavljanje se vrši predajom pismena nekom od odraslih članova njegovog
domaćinstva, a ako se ni oni ne zateknu u stanu, pismeno se može predati
susjedu, ako on na to pristane.
(2) Ako se dostavljanje vrši na radnom mjestu osobe kojoj se pismeno ima
dostaviti, a ta osoba se tu ne zatekne, dostavljanje se može izvršiti osobi koja je
na istom mjestu zaposlena, ako ona pristane da primi pismeno. Dostavljanje
advokatu može se izvršiti i predajom pismena osobi zaposlenoj u advokatskom
uredu.
(3) Dostavljanje po st. 1. i 2. ovog člana ne može se izvršiti osobi koja u istom
postupku učestvuje sa suprotnim interesom.
Član 85.
(1) Ako se utvrdi da je osoba kojoj se dostavljanje ima izvršiti odsutna i da joj
osoba navedena u članu 84. ovog zakona ne može pismeno na vrijeme predati,
pismeno će se vratiti organu koji ga je izdao, uz naznačenje gdje se odsutna
osoba nalazi.
(2) Ako je boravište osobe kojoj se dostavljanje ima izvršiti i pored istraživanja
ostalo nepoznato, organ koji je izdao pismeno postavit će toj osobi
privremenog zastupnika u smislu člana 54. ovog zakona i njemu će predati
pismeno.
Član 86.
(1) Ako se dostavljanje ne može izvršiti ni na način propisan u članu 84. ovog
zakona, a nije utvrđeno da je osoba kojoj se dostavljanje ima izvršiti odsutna,
dostavljač će predati pismeno nadležnom organu općine na čijem se području
nalazi boravište osobe kojoj se dostavljanje vrši, ili pošti u mjestu njenog
boravišta, ako se dostavljanje vrši preko pošte. Na vratima stana osobe kojoj se
dostavljanje ima izvršiti dostavljač će pribiti pismeno saopćenje u kojem je
naznačeno gdje se pismeno nalazi. Na saopćenju i na samom pismenu koje se
imalo dostaviti, dostavljač će naznačiti razlog ovakvog dostavljanja, kao i
datum kad je saopćenje u kojem je naznačeno pribio na vrata, i staviti svoj
potpis.
297
(2) Dostavljanje se smatra izvršenim kad je saopćenje pribijeno na vrata s tim da
ostećenje ili uništenje ovog saopćenja izvršeno nakon pribijanja na vratima
nema uticaja na valjanost dostavljanja.
(3) O dostavljanju izvršenom na način propisan u stavu 1. ovog člana, obavijestit
će se organ koji je naredio dostavljanje.
4. Posebni slučajevi dostavljanja pismena
a) Dostavljanje pismena zakonskom zastupniku i punomoćniku
Član 87.
(1) Dostavljanje zakonskom zastupniku ili punomoćniku, ako ih stranka ima, vrši
se na način propisan u čl. 80. do 86. ovog zakona.
(2) Ako više stranaka imaju zajedničkog zakonskog zastupnika ili punomoćnika u
istom predmetu, dostavljanje se za sve njih vrši tom zakonskom zastupniku,
odnosno punomoćniku. Ako stranka ima više punomoćnika, dovoljno je da se
dostavljanje izvrši samo jednom od njih.
b) Dostavljanje pismena punomoćniku za primanje pismena
Član 88.
(1) Stranka može ovlastiti određenu osobu kojoj se imaju vršiti sva dostavljanja za
nju. Kad stranka pismeno obavijesti o tom ovlaštenju organ koji vodi postupak,
taj organ je obavezan sva dostavljanja vršiti ovom punomoćniku (punomoćnik
za primanje pismena).
(2) Punomoćnik za primanje pismena dužan je svaki akt bez odgađanja poslati
stranci.
(3) Ako bi neposredno dostavljanje stranci, punomoćniku ili zakonskom
zastupniku znatno odugovlačilo postupak, službena osoba koja vodi postupak
može naložiti stranci da u vezi sa određenim predmetom, a u određenom roku
postavi u sjedištu organa punomoćnika za primanje pismena. Ako stranka ne
postupi po ovom nalogu, organ može postupiti shodno članu 54. ovog zakona.
(4) Kad se stranka ili njen zakonski zastupnik nalaze u inozemstvu, a nemaju
punomoćnika u Federaciji, pozvat će se pri dostavljanju prvog pismena da u
određenom roku postave punomoćnika ili punomoćnika za primanje pismena i
upozorit će se da će im se, ako u ostavljenom roku ne postave punomoćnika,
postaviti po službenoj dužnosti punomoćnik za primanje pismena, odnosno
privremeni zastupnik.
(5) Dostavljanjem pismena punomoćniku za primanje pismena smatra se da je
dostavljanje izvršeno stranci kojoj je pismeno imalo biti dostavljeno.
Član 89.
(1) Kad više stranaka koje u postupku zajednički učestvuju s istovjetnim
zahtjevima nemaju zajedničkog punomoćnika, dužne su pri prvoj radnji u
postupku prijaviti organu zajedničkog punomoćnika za primanje pismena, po
mogućnosti takvog koji stanuje u sjedištu organa. Dok ne prijave zajedničkog
298
punomoćnika za primanje pismena, smatrat će se za takvog punomoćnika ona
stranka između njih koja je na prvom zajedničkom podnesku prva potpisana ili
označena. Ako se na takav način ne može odrediti punomoćnik, službena osoba
koja vodi postupak može odrediti za punomoćnika bilo koju od tih stranaka.
Ako je broj stranaka velik ili su iz raznih mjesta, mogu stranke prijaviti, a i
sama službena osoba može odrediti i više takvih punomoćnika i označiti koju
će od stranaka svaki od njih zastupati.
(2) Zajednički punomoćnik za primanje pismena dužan je bez odgađanja
obavijestiti sve stranke o pismenu koje je za njih primio i omogućiti im da
pregledaju, prepisu i ovjere pismeno koje, po pravilu, on treba da čuva.
(3) U pismenu koje se dostavlja punomoćniku za primanje pismena označit će se
sve osobe za koje se dostavljanje vrši.
c) Dostavljanje pismena organima vlasti, poduzećima (društvima),
ustanovama i drugim pravnim licima
Član 90.
(1) Dostavljanje pismena organima vlasti, poduzećima (društvima), ustanovama i
drugim pravnim licima vrši se predajom pismena službenoj osobi odnosno
osobi određenoj za primanje pismena tih organa odnosno pravnih lica, ako za
pojedine slučajeve nije drukčije propisano.
(2) Ako u postupku učestvuju poslovne jedinice, naselja, grupe osoba i dr. (član
49. stav 2.) dostavljanje se vrši predajom pismena osobi koju su oni odredili za
primanje pismena (član 52. stav 4.).
(3) Ako dostavljač u toku radnog vremena ne nađe osobu određenu za primanje
pismena, predaju pismena može izvršiti ma kojoj osobi zaposlenoj u tom
organu, odnosno u pravnom licu, koja se zatekne u njihovim prostorijama.
d) Dostavljanje pismena ostalim osobama
Član 91.
(1) Fizičkim osobama i pravnim licima u inozemstvu, kao i stranim državama,
međunarodnim organizacijama i osobama u Federaciji koje uživaju diplomatski
imunitet, dostavljanje pismena se obavlja preko organa uprave nadležnog za
vanjske poslove Bosne i Hercegovine, ako međunarodnim ugovorima nije
drukčije određeno.
(2) Državljanima Federacije koji se nalaze u inozemstvu dostavljanje izvoda iz
matičnih knjiga, svjedodžaba, diploma, uvjerenja, potvrda i drugih pismena
izdatih na zahtjev stranke može se obavljati neposredno. Dostavljanje ovih i
drugih pismena može se obavljati i preko diplomatskih i konzularnih
predstavništava Bosne i Hercegovine u inozemstvu.
(3) Vojnim osobama, pripadnicima policije, osobama zaposlenim u suhozemnom,
riječnom, pomorskom i zračnom saobraćaju dostavljanje pismena se može
vršiti i preko njihove komande, odnosno organa ili pravnog lica u kojima su
zaposleni.
299
(4) Osobama koje su lišene slobode dostavljanje pismena se vrši preko uprave
ustanove u kojoj se nalaze.
e) Dostavljanje pismena javnim priopćenjem
Član 92.
Ako se radi o osobi ili više osoba koje organu nisu poznate ili koje se ne
mogu odrediti, dostavljanje pismena će se izvršiti javnim priopćenjem na oglasnoj
tabli organa koji je pismeno izdao. Smatra se da je dostavljanje pismena izvršeno
poslije isteka 15 dana od dana isticanja priopćenja na oglasnoj tabli, ako organ koji
je pismeno izdao ne odredi duži rok. Pored objavljivanja na oglasnoj tabli, organ
može objaviti priopćenje u novinama, odnosno u drugim sredstvima javnog
informiranja ili na neki drugi uobičajeni način.
f) Odbijanje prijema pismena
Član 93.
(1) Ako osoba kojoj je pismeno upućeno, odnosno odrasli član njegovog
domaćinstva bez zakonskog razloga odbije da primi pismeno, ili to učini osoba
zaposlena u organu, poduzeću (društvu), ustanovi ili u drugom pravnom licu ili
u advokatskom uredu, odnosno ako to učini osoba koju su za prijem pismena
odredili naselje, grupa osoba i dr. (član 49. stav 2.), dostavljač će pismeno
ostaviti u stanu ili na radnom mjestu gdje je ta osoba zaposlena ili će pismeno
pribiti na vrata stana ili prostorije gdje je zaposlena.
(2) Kad je dostavljanje pismena izvršeno na način predviđen u stavu 1. ovog člana,
dostavljač će zabilježiti na dostavnici datum, sat i razlog odbijanja prijema, kao
i mjesto gdje je pismeno ostavio, i time se smatra da je dostavljanje izvršeno.
g) Promjena stana
Član 94.
(1) Kad stranka ili njen zakonski zastupnik u toku postupka promijene svoje
prebivalište ili stan, dužni su da o tome odmah obavijeste organ koji vodi
postupak.
(2) Ako oni to ne učine, a dostavljač i pored istraživanja ne može saznati kuda su
se odselili, organ će odrediti da se sva daljnja dostavljanja pismena u postupku
za tu stranku vrše pribijanjem pismena na oglasnoj tabli organa koji vodi
postupak.
(3) Dostavljanje se smatra izvršenim poslije isteka 15 dana od dana pribijanja
pismena na oglasnoj tabli organa koji vodi postupak.
(4) Kad punomoćnik, odnosno punomoćnik za primanje pismena u toku postupka
promijeni svoje prebivalište ili stan, a ne obavijesti o tome organ koji vodi
postupak, dostavljanje će se izvršiti kao da punomoćnik nije ni postavljen.
300
5. Dostavnica
Član 95.
(1) Dokaz za izvršeno dostavljanje pismena predstavlja potvrda o dostavljanju
(dostavnica).
(2) Dostavnica sadrži: naziv organa koji dostavlja, broj i datum, naziv pismena
koje se dostavlja, ime stranke odnosno osobe kojoj se pismeno dostavlja i njenu
adresu.
(3) Na dostavnici se upisuje datum dostavljanja i potpisuju je primalac i dostavljač.
Primalac će na dostavnici sam slovima naznačiti datum prijema.
(4) Ako je primalac nepismen ili ne može da se potpiše, dostavljač će na dostavnici
naznačiti njegovo ime i datum predaje i stavit će napomenu zašto primalac nije
stavio svoj potpis.
(5) Ako primalac odbije da potpiše dostavnicu, dostavljač će to zabilježiti na
dostavnici i ispisati slovima datum predaje, i time se smatra da je dostavljanje
izvršeno.
6. Greške u dostavljanju pismena
Član 96.
(1) Ako pri dostavljanju pismena bude učinjena greška koja se odnosi na datum
dostavljanja ili osobu kojoj je pismeno predato, organ o čijem se pismenu radi
dužan je sprovesti postupak radi utvrđivanja tih činjenica. Smatrat će se da je
dostavljanje izvršeno onog datuma za koji se u postupku utvrdi da je osoba
kojoj je pismeno namijenjeno stvarno dobila to pismeno.
(2) Ako je dostavnica nestala, izvršeno dostavljanje pismena može se dokazivati i
drugim sredstvima što se utvrđuje u postupku, sukladno odredbi stava 1. ovog
člana.
VI - ROKOVI
Član 97.
(1) Za poduzimanje pojedinih radnji u postupku mogu biti određeni rokovi.
(2) Ako rokovi nisu određeni zakonom ili drugim propisom, određuje ih, s obzirom
na okolnosti slučaja, službena osoba koja vodi postupak.
(3) Rok koji je odredila službena osoba koja vodi postupak, kao i rok određen
propisima za koji je predviđena mogućnost produženja, može se produžiti na
molbu zainteresirane osobe koja se podnese prije isteka roka ili tri dana po
isteku roka, ako postoje opravdani razlozi za produženje, o čemu se sačinjava
službena zabilješka u spisu.
Član 98.
(1) Rokovi se određuju na dane, mjesece i godine.
(2) Kad je rok određen po danima, dan u koji je dostavljanje ili priopćenje
izvršeno, odnosno u koji pada događaj od koga treba računati trajanje roka, ne
uračunava se u rok, već se za početak roka uzima prvi naredni dan. Rok koji je
301
određen po mjesecima, odnosno po godinama završava se istekom onog dana,
mjeseca, odnosno godine, koji po svom broju odgovara danu kad je
dostavljanje ili priopćenje izvršeno, odnosno danu u koji pada događaj od koga
se računa trajanje roka. Ako nema tog dana u posljednjem mjesecu, rok ističe
posljednjeg dana tog mjeseca.
(3) Svršetak roka može se označiti i izvjesnim kalendarskim datumom.
Član 99.
(1) Početak i tok rokova ne sprečavaju nedjeljni dani odnosno dani kada se ne radi
i dani državnih praznika.
(2) Ako posljednji dan roka pada u nedjelju ili na dan državnog praznika, ili u neki
drugi dan kad organ kod koga se radnja postupka ima poduzeti ne radi, rok
ističe istekom prvog narednog radnog dana.
Član 100.
(1) Podnesak je podnesen u roku ako je prije nego što rok istekne stigao organu
kome je imao biti predat.
(2) Kad je podnesak upućen poštom preporučeno ili telegrafski, dan predaje posti
smatra se danom predaje organu kome je upućen.
(3) Za osobe koje se nalaze u vojsci Federacije dan predaje podneska vojnoj
jedinici, odnosno vojnoj ustanovi ili stabu, smatra se danom predaje organu
kome je upućen.
(4) Za osobe lišene slobode dan predaje podneska upravi ustanove u kojoj se te
osobe nalaze smatra se danom predaje organu kome je upućen.
(5) Ako je nadležni organ odredio dan kad će se raspravljati o podnesku koji je
stranka dužna da podnese, pa pozvao stranku da podnesak dostavi do
određenog dana, organ je dužan uzeti u razmatranje podnesak koji je primljen
prije početka raspravljanja.
VII - POVRAT U PREĐAŠNJE STANJE
Član 101.
(1) Stranci koja je iz opravdanih razloga propustila da u roku izvrši neku radnju
postupka, pa je usljed tog propuštanja isključena od vršenja ove radnje,
dozvolit će se, po njenom prijedlogu, povrat u pređašnje stanje.
(2) Na prijedlog stranke koja je propustila da u roku preda podnesak, dozvolit će
joj se povrat u pređašnje stanje i kad je ona iz neznanja ili očiglednom
omaškom podnesak pravovremeno poslala poštom ili neposredno predala
nenadležnom organu.
(3) Povrat u pređašnje stanje dozvolit će se i u slučaju kad je stranka očiglednom
omaškom prekoračila rok, ali je podnesak ipak primljen od nadležnog organa
najkasnije za tri dana poslije isteka roka, ako bi stranka zbog zakašnjenja
izgubila neko pravo.
302
Član 102.
(1) Stranka je dužna da u prijedlogu za povrat u pređašnje stanje iznese okolnosti
zbog kojih je bila spriječena da u roku izvrši propuštenu radnju i da te okolnosti
učini bar vjerovatnim (član 160.).
(2) Prijedlog za povrat u pređašnje stanje ne može se zasnivati na okolnosti koju je
organ već ranije ocijenio nedovoljnom za produženje roka ili odgađanje
rasprave.
(3) Ako se povrat u pređašnje stanje traži zbog toga što je propušteno da se
podnese kakav podnesak, prijedlogu treba priložiti i taj podnesak.
Član 103.
(1) Prijedlog za povrat u pređašnje stanje podnosi se u roku od osam dana
računajući od dana kad je prestao razlog koji je prouzrokovao propuštanje, a
ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje, onda od dana kad je to
saznala.
(2) Poslije isteka tri mjeseca od dana propuštanja ne može se tražiti povrat u
pređašnje stanje.
(3) Ako se propusti rok iz st. 1. i 2. ovog člana za traženje povrata, ne može se
tražiti povrat zbog propuštanja ovog roka.
Član 104.
(1) Prijedlog za povrat u pređašnje stanje podnosi se organu kod koga je trebalo
izvršiti propuštenu radnju.
(2) O prijedlogu odlučuje zaključkom organ kod koga je trebalo izvršiti propuštenu
radnju.
(3) Nepravovremeno podnesen prijedlog odbacit će se bez daljnjeg postupka.
(4) Ako su činjenice na kojima se prijedlog zasniva opće poznate, nadležni organ
može odlučiti o prijedlogu bez izjašnjenja protivne stranke.
Član 105.
(1) Protiv zaključka kojim se dozvoljava povrat u pređašnje stanje nije dopuštena
žalba, osim ako je povrat dozvoljen po prijedlogu koji je nepravovremeno
podnesen ili je nedopušten (član 103. stav 3.).
(2) Protiv zaključka kojim je odbijen prijedlog za povrat u pređašnje stanje
dopuštena je posebna žalba samo ako je zaključak donio prvostepeni organ.
(3) Žalba nije dopuštena protiv zaključka o prijedlogu za povrat u pređašnje stanje
koji je donio organ nadležan za rješavanje u drugom stupnju o glavnoj stvari.
(4) Protiv zaključka kojim je kao nepravovremen odbačen prijedlog za povrat u
pređašnje stanje dopuštena je posebna žalba samo kad je zaključak donio
prvostepeni organ.
Član 106.
(1) Prijedlog za povrat u pređašnje stanje ne zaustavlja tok postupka, ali organ
nadležan za odlučivanje o prijedlogu može privremeno prekinuti postupak dok
zaključak o prijedlogu kojim je riješeno o povratu ne postane konačan.
303
(2) Kad je povrat u pređašnje stanje dozvoljen, postupak se vraca u ono stanje u
kome se nalazio prije propuštanja, a poništavaju se sva rješenja i zaključci koje
je organ donio u vezi s propuštanjem.
VIII - ODRŽAVANJE REDA
Član 107.
(1) Službena osoba koja rukovodi radnjom postupka dužna je da se stara o
održavanju reda pri radu.
(2) S tim ciljem službena osoba je ovlaštena da opominje osobe koje smetaju rad
organa i da određuje mjere potrebne da se red održi o čemu se u spisu sačinjava
službena zabilješka.
(3) Osoba koja prisustvuje nekoj radnji postupka ne smije nositi oružje ili opasno
oruđe.
Član 108.
(1) Osoba koja i pored opomene ometa rad ili učini nepristojnost pri vršenju radnje
postupka ili neće da odloži oružje od nosno oruđe, može biti udaljena. Osoba
koja učestvuje u radnji postupka može biti udaljena tek pošto je prethodno bila
opomenuta da će biti udaljena i pošto su joj bile predočene pravne posljedice
takve mjere. Udaljenje zbog narušavanja reda ili zbog nepristojnosti, ili nošenja
oružja ili opasnog oruđa, izriče službena osoba koja rukovodi radnjom
postupka.
(2) Ako na osnovu odredbe stava 1. ovog člana, bude udaljena stranka koja nema
punomoćnika, ili ako bude udaljen punomoćnik čiji vlastodavac nije prisutan,
službena osoba koja rukovodi radnjom postupka pozvat će osobu koja se
udaljava da postavi svog punomoćnika. Ako pozvana osoba to ne učini,
službena osoba može odgoditi radnju na trošak osobe koja je odbila da postavi
svog punomoćnika, a može mu i sama postaviti punomoćnika ako je to
potrebno. Ovakav punomoćnik može zastupati samo u onoj radnji postupka s
koje je stranka udaljena.
(3) O udaljenju iz st. 1. i 2. ovog člana donosi se zaključak. Protiv zaključka
donesenog po stavu 2. ovog člana može se izjaviti posebna žalba.
Član 109.
(1) Ko u radnji postupka teže naruši red ili učini krupniju nepristojnost, može se,
pored udaljenja, kazniti novčanom kaznom do 50 DM.
(2) Ova kazna ne isključuje krivičnu ili disciplinsku odgovornost.
(3) Kaznom iz stava 1. ovog člana može biti kažnjena i osoba koja svojim
podneskom grubo povrijedi običaje ponašanja prema organu ili službenoj osobi
koja vodi postupak.
Član 110.
(1) Novčane kazne zbog radnji predviđenih u članu 109. stav 1. ovog zakona izriče
službena osoba koja rukovodi radnjom postupka, a zbog radnji predviđenih u
članu 109. stav 3. organ koji vodi postupak.
304
(2) Protiv zaključka o kazni može se izjaviti posebna žalba. Žalba protiv zaključka
o novčanoj kazni zbog narušavanja reda ne odgađa izvršenje te kazne.
IX - TROŠKOVI POSTUPKA
1. Troškovi organa i stranaka
Član 111.
(1) Izdaci u gotovom novcu organa koji vodi postupak, kao što su: putni troškovi
službenih osoba, izdaci za svjedoke, vještake, tumače, uviđaj, oglase i sl., a koji
su nastali provođenjem postupka po nekoj upravnoj stvari, padaju, po pravilu,
na teret onoga koji je cio postupak vodio.
(2) Kad osoba koja učestvuje u postupku prouzrokuje svojom krivicom ili obiješću
troškove pojedinih radnji u postupku, dužna je da snosi te troškove.
(3) Kad je postupak koji je pokrenut po službenoj dužnosti okončan povoljno po
stranku, troškove postupka snosi organ koji je postupak pokrenuo.
Član 112.
(1) Svaka stranka snosi, po pravilu, sama svoje troškove prouzrokovane
postupkom, kao što su: troškovi dolaženja, izgubljenog vremena, izdaci na
takse, za pravno zastupanje i stručno pomaganje.
(2) Kad u postupku učestvuju dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima,
stranka koja je izazvala postupak, a na čiju je štetu postupak okončan, dužna je
da protivnoj stranci naknadi opravdane troškove koji su toj stranci nastali
učestvovanjem u postupku. Ako je u takvom slučaju neka od stranaka
djelimično uspjela sa svojim zahtjevom, ona je dužna da naknadi protivnoj
stranci troškove srazmjerno dijelu svog zahtjeva s kojim nije uspjela. Stranka
koja je obiješću prouzrokovala protivnoj stranci troškove u postupku dužna je
da toj stranci te troškove naknadi.
(3) Troškovi za pravno zastupanje naknađuju se samo u slučajevima kad je takvo
zastupanje bilo nužno i opravdano.
(4) Zahtjev za naknadu troškova po odredbama st. 2. i 3. ovog člana, mora biti
stavljen prije donošenja rješenja kojim se rješava upravna stvar, na vrijeme,
tako da organ koji vodi postupak može o njemu odlučiti u rješenju. U
protivnom, stranka gubi pravo na naknadu troškova. Službena osoba koja vodi
postupak dužna je da na ovo blagovremeno upozori stranku.
(5) Svaka stranka snosi svoje troškove postupka koji je završen poravnanjem, ako
u poravnanju nije drukčije određeno.
(6) Troškove stranke i druge osobe u postupku prouzrokovane postupkom
pokrenutim po službenoj dužnosti ili u javnom interesu, a koje stranka,
odnosno druga osoba u postupku nije izazvala svojim ponašanjem, snosi organ
koji je pokrenuo postupak.
305
Član 113.
Troškove postupka u vezi s izvršenjem snosi izvršenik. Ako se ovi troškovi
od njega ne mogu naplatiti, snosi ih stranka po čijem je prijedlogu izvršenje
provedeno.
Član 114.
Ako se postupak pokreće po zahtjevu stranke, a sa sigurnošću se može
predvidjeti da će izazvati izdatke u gotovom novcu (u vezi s uviđajem,
vještačenjem, dolaskom svjedoka i sl.), organ koji vodi postupak može zaključkom
odrediti da stranka unaprijed položi potreban iznos za pokriće tih troškova. Ako
stranka ne položi taj iznos u određenom roku, organ može odustati od izvođenja tih
dokaza ili obustaviti postupak, osim ako se produženje postupka mora nastaviti
zbog javnog interesa.
Član 115.
(1) U rješenju kojim se postupak završava, organ koji donosi rješenje određuje ko
snosi troškove postupka, njihov iznos i kome se i u kom roku imaju isplatiti.
(2) U rješenju se mora posebno navesti da li će onaj koji snosi troškove imati da
naknadi troškove drugoj stranci (član 112. st. 2. i 3.).
(3) Ako troškove postupka snosi više osoba, troškovi će se između njih razdijeliti
na jednake dijelove, odnosno u odgovarajućoj srazmjeri.
(4) Ako organ u rješenju ne odluči o troškovima, navest će se da će se o
troškovima donijeti poseban zaključak.
Član 116.
(1) Svjedoci, vjestači, tumači (prevoditelji) i službene osobe imaju pravo na
naknadu ova putovanja i izdataka izazvanih boravljenjem u mjestu radi
izvršenja tih radnji, s tim da tim osobama pripada i naknada izgubljene zarade,
ako za to vrijeme ne ostvaruju zaradu na osnovu radnog odnosa u organu vlasti
ili pravnom licu ili u drugom licu, odnosno instituciji u kojima su zaposlene.
Pored naknade, vjestaci i tumači imaju pravo i na posebnu nagradu.
(2) Zahtjev za naknadu odnosno nagradu dužni su svjedoci, vjestaci i tumači
postaviti pri saslušanju, tumačenju (prevođenju), odnosno davanju vještakovog
mišljenja. U protivnom, gube to pravo. Službena osoba koja vodi postupak
dužna je da na ovo upozori svjedoka, vještaka ili tumača (prevoditelja).
(3) Iznos naknada utvrđuje posebnim zaključkom organ koji vodi postupak,
određujući ko je dužan da ih plati i u kom roku. Protiv ovog zaključka
dopuštena je posebna žalba. Ovaj zaključak predstavlja osnov za izvršenje.
Član 117.
(1) Naknade troškova, izdataka i izgubljene zarade svjedocima, vještacima i
tumačima, odnosno posebne nagrade vjestacima i tumačima, način naplate i
isplate tih naknada i nagrada, kao i oslobođenje od plaćanja troškova reguliše
se propisom Vlade Federacije za troškove pred federalnim organima na
prijedlog federalnog ministra pravde, a propisom vlade kantona za troškove
306
pred kantonalnim organima i općinskim i gradskim službama za upravu na
prijedlog rukovodioca kantonalnog organa uprave nadležnog za opću upravu.
(2) U pogledu naknade službenim osobama važe propisi o naknadama za službene
osobe koje utvrde organi iz stava 1. ovog člana.
2. Oslobađanje od plaćanja troškova
Član 118.
(1) Organ koji vodi postupak može osloboditi stranku snošenja troškova u cijelosti
ili djelomično, ako utvrdi da ona ne može podnijeti troškove bez štete po nužno
izdržavanje svoje i svoje porodice. Organ donosi zaključak o tome po
prijedlogu stranke, na osnovu uvjerenja o njenom imovnom stanju koje izdaje
nadležni organ.
(2) Oslobađanje od snošenja troškova odnosi se na oslobađanje od taksa, izdataka
organa koji vodi postupak, kao što su putni troškovi službenih osoba, izdaci za
svjedoke, vještake, tumače, uviđaj, oglase i sl., kao i na oslobađanje od
polaganja osiguranja za troškove.
(3) Strani državljani oslobodit će se snošenja troškova samo pod uvjetom
reciprociteta. U slučaju sumnje o postojanju reciprociteta, objašnjenje daje
organ uprave nadležan za vanjske poslove Bosne i Hercegovine. Za traženje
objašnjenja važi odredba člana 41. stav 4. ovog zakona.
Član 119.
Organ koji vodi postupak može u toku postupka ukinuti zaključak o
oslobađanju od snošenja troškova ako utvrdi da više ne postoje razlozi zbog kojih
je stranka bila oslobođena snošenja troškova.
Član 120.
Protiv zaključka kojim se odbija zahtjev stranke za oslobađanje snošenja
troškova, kao i protiv zaključka iz člana 119. ovog zakona, stranka može izjaviti
posebnu žalbu.
DRUGI DIO
PRVOSTEPENI POSTUPAK
X - POKRETANJE POSTUPKA I ZAHTJEVI STRANAKA
1. Pokretanje postupka
Član 121.
Upravni postupak pokreće nadležni organ po službenoj dužnosti ili
povodom zahtjeva stranke.
307
Član 122.
(1) Nadležni organ će pokrenuti postupak po službenoj dužnosti kad to određuje
zakon ili na zakonu zasnovan propis ili kad utvrdi ili sazna da, s obzirom na
postojeće činjenično stanje, treba, radi zaštite javnog interesa, pokrenuti
upravni postupak.
(2) Pri pokretanju upravnog postupka po službenoj dužnosti nadležni organ uzima
u obzir i eventualne predstavke građana i pravnih lica i upozorenje organa.
Član 123.
(1) Upravni postupak je pokrenut čim je nadležni organ izvršio ma koju radnju radi
vođenja postupka.
(2) Ako nadležni organ povodom stavljenog zahtjeva stranke utvrdi da po važećim
propisima nema uvjeta za pokretanje postupka, donijet će o tome zaključak,
kojim će se podneseni zahtjev odbaciti kao preuranjen. Protiv tog zaključka
dopuštena je posebna žalba.
Član 124.
U stvarima u kojima je po zakonu ili po prirodi stvari za pokretanje i
vođenje upravnog postupka potreban zahtjev stranke nadležni organ može
pokrenuti i voditi postupak samo ako postoji takav zahtjev.
2. Spajanje stvari u jedan postupak
Član 125.
(1) Ako se prava ili obaveze stranaka zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom
stanju i na istom pravnom osnovu i ako je organ koji vodi postupak u pogledu
svih predmeta stvarno nadležan, može se pokrenuti i voditi jedan postupak i
onda kad je riječ o pravima i obavezama više stranaka.
(2) Pod istim uvjetima, jedna ili više stranaka mogu u jednom postupku ostvarivati
i više različitih zahtjeva.
(3) O vođenju jednog postupka u ovakvim slučajevima nadležni organ će donijeti
poseban zaključak, protiv koga se može izjaviti žalba, osim ako je zaključak
donio drugostepeni organ.
Član 126.
Nadležni organ može javnim priopćenjem pokrenuti upravni postupak
prema većem broju osoba koje organu nisu poznate ili se ne mogu odrediti, a koje u
postupku mogu imati položaj stranke, ako je riječ o bitno istom zahtjevu prema
svim tim osobama.
Član 127.
(1) Kad se u smislu člana 125. ovog zakona vodi jedan postupak ili kad je
postupak pokrenut javnim priopćenjem u smislu člana 126. ovog zakona, svaka
stranka istupa u postupku samostalno.
(2) U zaključcima kojima se u takvom postupku poduzimaju izvjesne mjere prema
strankama, mora se odrediti koja se od tih mjera odnosi na koju od stranaka,
308
osim ako je riječ o strankama koje u postupku zajednički učestvuju s
istovjetnim zahtjevima, ili ako zakonom nije drukčije propisano.
3. Izmjena zahtjeva
Član 128.
(1) Pošto je postupak pokrenut, stranka može do donošenja rješenja u prvom
stupnju prosiriti stavljeni zahtjev, ili umjesto ranijeg zahtjeva staviti drugi, bez
obzira na to da li se prosireni ili izmijenjeni zahtjev zasniva na istom pravnom
osnovu, pod uvjetom da se takav zahtjev zasniva na bitno istom činjeničnom
stanju.
(2) Ako organ koji vodi postupak ne dozvoli proširenje ili izmjenu zahtjeva,
donijet će o tome zaključak. Protiv takvog zaključka dopuštena je posebna
žalba.
4. Odustanak od zahtjeva
Član 129.
(1) Stranka može odustati od svog zahtjeva u toku cijelog postupka.
(2) Kad je postupak pokrenut povodom zahtjeva stranke, a stranka odustane od
svog zahtjeva, organ koji vodi postupak donijet će zaključak kojim se postupak
obustavlja. O tome će biti obaviještena protivna stranka, ako je ima.
(3) Ako je dalje vođenje postupka potrebno u javnom interesu, ili ako to zahtijeva
protivna stranka, nadležni organ će produžiti vođenje postupka.
(4) Kad je postupak pokrenut po službenoj dužnosti, organ može obustaviti
postupak. Ako je postupak u istoj stvari mogao biti pokrenut i po zahtjevu
stranke, postupak će se nastaviti, ako stranka to zahtijeva.
(5) Protiv zaključka kojim se obustavlja postupak dopuštena je posebna žalba.
Član 130.
(1) Stranka odustaje od svog zahtjeva podnošenjem pismene izjave koju daje
organu koji vodi postupak ili usmeno na zapisnik. Dok organ koji vodi
postupak ne donese zaključak o obustavljanju postupka i ne dostavi ga stranci,
stranka može opozvati svoj odustanak od zahtjeva.
(2) Pojedina radnja ili propuštanje stranke može se smatrati njenim odustankom od
zahtjeva samo kad je to zakonom određeno.
(3) Ako je stranka odustala od svog zahtjeva poslije donošenja prvostepenog
rješenja, a prije isteka roka za žalbu, zaključkom o obustavi postupka poništava
se prvostepeno rješenje, ako je njime zahtjev stranke bio pozitivno ili
djelomično pozitivno riješen. Ako je stranka odustala od svog zahtjeva poslije
izjavljene žalbe, a prije nego što joj je dostavljano rješenje doneseno povodom
žalbe, zaključkom o obustavi postupka poništava se prvostepeno rješenje kojim
je zahtjev stranke bio usvojen, bilo u cijelosti bilo djelomično, ako je stranka u
cijelosti odustala od svog zahtjeva.
309
Član 131.
Stranka koja je odustala od zahtjeva dužna je da snosi sve troškove koji su
nastali do obustavljanja postupka, osim ako posebnim propisima nije drugačije
propisano.
5. Poravnanje
Član 132.
(1) Ako u postupku učestvuju dvije ili više stranaka sa suprotnim zahtjevima,
službena osoba koja vodi postupak nastojat će u toku cijelog postupka da se
stranke poravnaju, potpuno ili bar u pojedinim spornim tačkama.
(2) Poravnanje mora biti uvijek jasno i određeno, i ne smije biti na štetu javnog
interesa, javnog morala ili pravnog interesa trećih osoba. Službena osoba koja
vodi postupak mora na to paziti po službenoj dužnosti. Ako se utvrdi da bi
poravnanje bilo na štetu javnog interesa, javnog morala ili pravnog interesa
trećih osoba, organ koji vodi postupak neće prihvatiti da se zaključi
poravnanje, i o tome će donijeti poseban zaključak.
(3) Poravnanje se upisuje u zapisnik. Poravnanje je zaključeno kad stranke poslije
pročitanog zapisnika o poravnanju potpisu zapisnik. Ovjeren prepis zapisnika
predat će se strankama ako ga traže.
(4) Poravnanje ima snagu izvršnog rješenja donesenog u upravnom postupku.
(5) Organ pred kojim je zaključeno poravnanje donijet će zaključak kojim će
prema potrebi postupak obustaviti u cijelosti ili djelomično.
(6) Ako zaključak o obustavljanju, odnosno o nastavljanju postupka nije u skladu
sa zaključenim poravnanjem, protiv zaključka je dopuštena posebna žalba.
XI - POSTUPAK DO DONOŠENJA RJEŠENJA
A. OPĆA NAČELA
1. Zajedničke odredbe
Član 133.
(1) Prije donošenja rješenja imaju se utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su
značajne za rješenje i strankama omogućiti da ostvare i zaštite svoja prava i
pravne interese, o čemu se stara službena osoba koja vodi postupak.
(2) Ovo se može izvršiti u skraćenom postupku ili u posebnom ispitnom postupku.
Član 134.
(1) Službena osoba koja vodi postupak može u toku cijelog postupka upotpunjavati
činjenično stanje i izvoditi dokaze i o onim činjenicama koje ranije u postupku
nisu bile iznesene ili još nisu utvrđene.
(2) Službena osoba koja vodi postupak naredit će po službenoj dužnosti izvođenje
svakog dokaza ako utvrdi da je to potrebno radi razjašnjenja stvari.
310
(3) Službena osoba koja vodi postupak obavezna je pribaviti po službenoj dužnosti
podatke o činjenicama o kojima službenu evidenciju vodi organ nadležan za
rješavanje. Na isti način postupit će službena osoba u pogledu činjenica o
kojima službenu evidenciju vodi drugi organ, odnosno poduzeće (društvo),
ustanova ili drugo pravno lice.
Član 135.
(1) Činjenično stanje na kom zasniva svoj zahtjev stranka je dužna da iznese tačno,
istinito i određeno.
(2) Ako nije riječ o činjenicama koje su općepoznate, stranka je dužna da za svoje
navode ponudi dokaze i da ih po mogućnosti podnese. Ako sama stranka tako
ne postupi, službena osoba koja vodi postupak pozvat će je da to učini. Od
stranke se neće tražiti da pribavi i podnese dokaze koje brže i lakše može
pribaviti organ koji vodi postupak, niti da podnosi takva uvjerenja koja organi
nisu dužni izdavati po članu 170. ovog zakona.
(3) Ako stranka nije u naknadno određenom roku podnijela dokaze, organ ne može
zbog toga odbaciti zahtjev kao da nije podnesen (član 65. stav 2.), nego je
dužan da nastavi postupak i da, u skladu s pravilima postupka i prema
materijalnom propisu, riješi upravnu stvar.
Član 136.
(1) Stranka u toku postupka daje svoju izjavu, po pravilu, usmeno, a može je dati i
pismeno.
(2) Kad je riječ o složenoj stvari ili kad su potrebna opširnija stručna objašnjenja,
službena osoba koja vodi postupak može naložiti stranci da podnese pismenu
izjavu, određujući joj dovoljan rok za to. U takvom slučaju i stranka ima pravo
da traži da joj se dopusti davanje pismene izjave.
(3) Ako je stranci naloženo ili dopušteno da podnese pismenu izjavu, ne može joj
se usljed toga oduzeti pravo da svoju izjavu da usmeno.
Član 137.
Ako se u toku postupka pojavi osoba koja do tada nije učestvovala u
postupku kao stranka, pa zahtijeva da učestvuje u postupku kao stranka, službena
osoba koja vodi postupak ispitat će njeno pravo da bude stranka i o tome će
donijeti zaključak. Protiv zaključka kojim se ne priznaje to svojstvo dopuštena je
posebna žalba.
Član 138.
Službena osoba koja vodi postupak dužna je da, po potrebi, upozori stranku
na njena prava u postupku i da joj ukazuje na pravne posljedice njenih radnji ili
propuštanja u postupku.
2. Skraćeni postupak
Član 139.
(1) Organ može po skraćenom postupku riješiti stvar neposredno:
311
1) ako je stranka u svom zahtjevu navela činjenice ili podnijela dokaze na
osnovu kojih se može utvrditi stanje stvari, ili ako se to stanje može utvrditi
na osnovu općepoznatih činjenica ili činjenica koje su organu poznate;
2) ako se stanje stvari može utvrditi na osnovu službenih podataka kojima
organ raspolaže a nije potrebno posebno saslušanje stranke radi zaštite
njenih prava, odnosno pravnih interesa;
3) u slučaju kad je propisom predviđeno da se stvar može riješiti na osnovu
činjenica ili okolnosti koje nisu potpuno dokazane ili se dokazima samo
posredno utvrđuju, ali su činjenice ili okolnosti učinjene vjerovatnim, a iz
svih okolnosti proizilazi da se zahtjevu stranke ima udovoljiti;
4) kad je riječ o poduzimanju u javnom interesu hitnih mjera koje se ne mogu
odgađati, a činjenice na kojima rješenje treba da bude zasnovano su
utvrđene ili bar učinjene vjerovatnim.
(2) Rješenja iz tač. 1. i 2. stava 1. ovog člana, mogu se izrađivati elektronskim
računarima.
3. Poseban ispitni postupak
Član 140.
(1) Poseban ispitni postupak se provodi kad je to potrebno radi utvrđivanja
činjenica i okolnosti koje su značajne za razjašnjenje stvari ili radi davanja
strankama mogućnosti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese.
(2) Tok ispitnog postupka određuje, prema okolnostima pojedinog slučaja,
službena osoba koja vodi postupak, pridržavajući se odredaba ovog zakona i
propisa koji se odnose na stvar o kojoj je riječ.
(3) U ovim granicama službena osoba koja vodi postupak naročito: određuje koje
se radnje u postupku imaju izvršiti i izdaje naređenja za njihovo izvršenje;
određuje red kojim će se pojedine radnje vršiti i rokove u kojima će se izvršiti,
ako oni nisu propisani zakonom; određuje usmene rasprave i saslušanja, kao i
sve što je potrebno za njihovo održavanje; odlučuje koji se dokazi imaju izvesti
i kojim dokaznim sredstvima i odlučuje o svim prijedlozima i izjavama.
(4) Službena osoba koja vodi postupak odlučuje da li će se raspravljanje i
dokazivanje vršiti odvojeno o pojedinim spornim pitanjima ili zajedno za cio
predmet.
Član 141.
(1) Stranka ima pravo da učestvuje u ispitnom postupku i, radi ostvarenja cilja
postupka, da daje potrebne podatke i brani svoja prava i zakonom zaštićene
interese, a službena osoba je obavezna to omogućiti.
(2) Stranka može iznositi činjenice koje mogu uticati na rješenje stvari i pobijati
tačnost navoda koji se ne slažu s njenim navodima. Ona ima pravo da sve do
donošenja rješenja dopunjuje i objašnjava svoja tvrđenja, a ako to čini poslije
održane usmene rasprave, dužna je da opravda zbog čega to nije učinila na
raspravi.
(3) Službena osoba koja vodi postupak dužna je da pruži mogućnost stranci: da se
izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku,
312
o prijedlozima i ponuđenim dokazima, da učestvuje u izvođenju dokaza i da
postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima preko službene
osobe koja vodi postupak, a s njenom dozvolom i neposredno, kao i da se
upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni. Nadležni organ ne
može donijeti rješenje prije nego što stranci pruži mogućnost da se izjasni o
činjenicama i okolnostima na kojima treba da se zasniva rješenje a o kojima
stranci nije bila data mogućnost da se izjasni.
4. Prethodno pitanje
Član 142.
(1) Ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može
riješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje
nadležan sud ili neki drugi organ (prethodno pitanje), on može, pod uvjetima iz
ovog zakona, sam raspraviti to pitanje, ili postupak prekinuti dok nadležni
organ to pitanje ne riješi. O prekidu postupka donosi se zaključak, protiv kog je
dopuštena posebna žalba, osim ako je zaključak donio drugostepeni organ.
(2) Ako je organ raspravio prethodno pitanje, rješenje takvog pitanja ima pravno
djelovanje samo u stvari u kojoj je to pitanje riješeno.
(3) U pitanju postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca, organ
koji vodi postupak vezan je pravomoćnom presudom krivičnog suda kojom je
optuženi oglašen krivim.
Član 143.
(1) Organ koji vodi postupak mora prekinuti postupak kad se prethodno pitanje
odnosi na postojanje krivičnog djela, na postojanje braka, utvrđivanje očinstva,
ili kad je to zakonom određeno.
(2) Kad se prethodno pitanje odnosi na krivično djelo, a nema mogućnosti za
krivično gonjenje, organ koji vodi postupak raspravit će i to pitanje.
Član 144.
U slučaju kad se zbog prethodnog pitanja ne mora prekinuti postupak po
članu 143. stav 2. ovog zakona, organ koji vodi postupak može sam uzeti u pretres
prethodno pitanje i raspraviti ga kao sastavni dio stvari i na toj osnovi riješiti samu
stvar.
Član 145.
(1) Ako organ koji vodi upravni postupak ne uzme prethodno pitanje u pretres u
smislu člana 144. ovog zakona, a postupak za rješenje prethodnog pitanja koji
se može voditi samo po službenoj dužnosti još nije pokrenut kod nadležnog
organa, on će tražiti da nadležni organ pokrene postupak o tom pitanju.
(2) U stvari u kojoj se postupak za rješenje prethodnog pitanja pokreće povodom
zahtjeva stranke organ koji vodi upravni postupak može zaključkom naložiti
jednoj od stranaka da radi rješenja prethodnog pitanja traži od nadležnog
organa pokretanje postupka, određujući joj rok u kom je dužna da to učini, i da
mu o podnesenom traženju podnese dokaz. Pritom će organ koji vodi upravni
313
postupak upozoriti stranku na posljedice propuštanja. Rok za traženje
pokretanja postupka za rješenje prethodnog pitanja počinje teći od dana
konačnosti zaključka.
(3) Ako stranka ne podnese u određenom roku dokaz da je od nadležnog organa
tražila pokretanje postupka o prethodnom pitanju, smatrat će se da je stranka
koja je postavila zahtjev odustala od njega, a organ koji vodi upravni postupak
obustavit će postupak. Ako to nije učinila protivna stranka, organ će nastaviti
postupak i sam će raspraviti prethodno pitanje.
(4) Protiv zaključka donesenog po stavu 2. ovog člana, dopuštena je posebna žalba.
Član 146.
(1) Postupak prekinut zbog rješavanja prethodnog pitanja kod nadležnog organa
nastavit će se pošto rješenje doneseno o tom pitanju postane konačno.
(2) Postupak se može nastaviti po službenoj dužnosti i u slučaju kad se ocijeni da
više nema razloga da se čeka na konačno rješenje prethodnog pitanja kod
nadležnog organa, osim u slučaju iz stava 1. člana 143. ovog zakona.
5. Usmena rasprava
Član 147.
Službena osoba koja vodi postupak određuje, na svoju inicijativu ili na
prijedlog stranke, usmenu raspravu u svakom slučaju kad je to korisno za
razjašnjenje stvari, a mora je odrediti:
1) u stvarima u kojima učestvuju dvije ili više stranaka s protivnim interesima,
ili
2) kad se ima izvršiti uviđaj ili saslušanje svjedoka ili vještaka.
Član 148.
(1) Usmena rasprava je javna.
(2) Službena osoba koja vodi postupak može isključiti javnost za cijelu usmenu
raspravu ili samo za jedan njen dio:
1) ako to zahtijevaju razlozi morala ili javne sigurnosti,
2) ako postoji ozbiljna i neposredna opasnost ometanja usmene rasprave,
3) ako treba da se raspravlja o odnosima u nekoj obitelji,
4) ako treba da se raspravlja o okolnostima koje predstavljaju službenu,
poslovnu, profesionalnu, naučnu ili umjetničku tajnu.
(3) Prijedlog za isključenje javnosti može staviti i zainteresirana osoba.
(4) O isključenju javnosti donosi se zaključak, koji mora biti obrazložen i javno
objavljen.
(5) Pri priopćavanju rješenja javnost se ne može isključiti.
Član 149.
(1) Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, njihove punomoćnike i stručne
pomagače.
(2) Službena osoba koja vodi postupak može dopustiti da usmenoj raspravi s koje
je javnost isključena prisustvuju pojedine službene osobe, naučni i javni
314
radnici, ako je to od interesa za njihovu službu, odnosno naučni rad. Službena
osoba koja vodi postupak upozorit će ove osobe da su dužne da čuvaju kao
tajnu ono što budu na raspravi saznale.
Član 150.
(1) Organ koji vodi postupak dužan je da poduzima sve što je potrebno da se
usmena rasprava obavi bez odugovlačenja i po mogućnosti bez prekidanja i
odlaganja.
(2) Osobama koje se pozivaju na usmenu raspravu mora se ostaviti dovoljno
vremena da se pripreme za raspravu i da na nju dođu na vrijeme i bez
vanrednih troškova. Pozvanim osobama ostavit će se, po pravilu, osam dana od
dostavljanja poziva do dana rasprave.
Član 151.
Kad je raspravljanje na usmenoj raspravi, potrebno je izvršiti uvid u
određene planove, spise ili druge predmete, ove predmete treba staviti na uvid
pozvanim osobama istovremeno s određivanjem rasprave, a u pozivu za raspravu
naznačiti vrijeme i mjesto, kad i gdje se oni mogu razgledati.
Član 152.
(1) Organ koji vodi postupak dužan je da i javno objavi određivanje usmene
rasprave: kad postoji opasnost da se pojedinac ni pozivi neće moći na vrijeme
dostaviti, kad postoji vjerovatnoća da ima zainteresiranih osoba koje se još nisu
pojavile kao stranke, ili kad to nalažu drugi slični razlozi.
(2) Javna objava usmene rasprave treba da sadrži sve podatke koji moraju biti
navedeni u pojedinačnom pozivu, kao i poziv da na raspravu dođe svako ko
smatra da se stvar tice njegovih pravno zastićenih interesa. Ova se objava
priopćava na način propisan u članu 92. ovog zakona.
Član 153.
Usmena rasprava održat će se, po pravilu, u sjedištu organa koji vodi
postupak. Ako je potreban uviđaj u mjestu van sjedišta tog organa, usmena
rasprava se može održati na mjestu uviđaja. Organ koji vodi postupak može
odrediti za usmenu raspravu i drugo mjesto kad je to potrebno radi znatnog
smanjenja troškova i radi temeljnijeg, bržeg ili jednostavnijeg raspravljanja stvari.
Član 154.
(1) Službena osoba koja vodi postupak dužna je da na početku usmene rasprave
utvrdi koje su od pozvanih osoba prisutne, a za odsutne da provjeri da li su im
pozivi pravilno dostavljeni.
(2) Ako neka od stranaka koja još nije saslušana nije došla na raspravu, a nije
utvrđeno da joj je poziv pravilno dostavljen, službena osoba koja vodi postupak
odgodit će raspravu, osim u slučaju kad je usmena rasprava na vrijeme
objavljena javnom objavom.
(3) Ako na usmenu raspravu ne dođe stranka po čijem je zahtjevu postupak
pokrenut, mada je uredno pozvana, a iz cjelokupnog stanja stvari se može
315
pretpostaviti da je stranka zahtjev povukla, službena osoba koja vodi postupak
obustavit će postupak. Protiv zaključka o tome dopuštena je posebna žalba.
Ako se ne može pretpostaviti da je stranka sama povukla zahtjev, ili ako bi se
postupak u javnom interesu morao nastaviti po službenoj dužnosti, službena
osoba će, prema okolnostima slučaja, provesti raspravu bez te osobe ili će je
odgoditi.
(4) Ako stranka protiv koje je pokrenut postupak neopravdano izostane mada je
uredno pozvana, službena osoba koja vodi postupak može provesti raspravu i
bez nje, a može na njen trošak i odgoditi usmenu raspravu, ako je to potrebno
radi pravilnog rješenja stvari.
Član 155.
(1) Ako prisutna stranka, i pored upozorenja na posljedice, ne stavi u toku same
rasprave primjedbu na rad koji se na raspravi obavlja, smatrat će se da nema
primjedbi. Ako ta stranka kasnije stavi primjedbu na rad obavljen na raspravi,
organ koji rješava o stvari cijenit će tu primjedbu, ako ona može imati uticaj na
rješavanje stvari i ako nije data poslije rasprave da bi se odugovlačio postupak.
(2) Ako stranka koja je pozvana javnim priopćenjem poziva nije došla na raspravu,
a primjedbe na rad obavljen na raspravi stavi poslije rasprave, ove će se
primjedbe uzeti u obzir pod uvjetom iz stava 1. ovog člana.
Član 156.
(1) Na usmenoj raspravi treba da se pretrese i utvrdi ono što je predmet ispitnog
postupka.
(2) Ako se predmet ne može pretresti na jednoj raspravi, službena osoba koja vodi
postupak prekinut će raspravu i zakazati što prije njen nastavak. Za ovaj
nastavak službena osoba će poduzeti sve mjere koje su propisane za
određivanje usmene rasprave, a prisutnim osobama može usmeno priopćiti te
mjere, kao i vrijeme i mjesto nastavka rasprave. Pri nastavku usmene rasprave
službena osoba koja vodi postupak iznijet će u glavnim crtama tok dotadašnje
rasprave.
(3) Za izvođenje pismenih dokaza koji se naknadno podnesu ne mora se ponovo
određivati usmena rasprava, ali će se stranci dati mogućnost da se o izvedenim
dokazima izjasni.
B. DOKAZIVANJE
1. Opće odredbe
Član 157.
(1) Činjenice na osnovu kojih se donosi rješenje utvrđuju se dokazima.
(2) Kao dokazno sredstvo upotrijebit će se sve što je podesno za utvrđivanje stanja
stvari i što odgovara pojedinom slučaju, kao što su: isprave, odnosno
mikrofilmska kopija isprave ili reprodukcija te kopije, svjedoci, izjava stranke,
vjestaci, uviđaj.
316
Član 158.
(1) Da li neku činjenicu treba dokazivati ili ne, odlučuje službena osoba koja vodi
postupak, ovisno od toga da li ta činjenica može imati uticaja na rješavanje
stvari. Dokazi se, po pravilu, izvode pošto se utvrdi sta je u činjeničnom
pogledu sporno ili šta treba dokazivati.
(2) Ne treba dokazivati činjenice koje su opće poznate.
(3) Isto tako, ne treba dokazivati činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja, ali
je dopušteno dokazivati nepostojanje tih činjenica, ako zakonom nije drukčije
određeno.
Član 159.
Ako je dokazivanje pred organom koji vodi postupak neizvodljivo ili
skopčano s nesrazmjernim troškovima ili s velikim gubitkom vremena, dokazivanje
ili pojedini dokazi mogu se izvoditi pred zamoljenim organom.
Član 160.
Kad je propisom predviđeno da se stvar može riješiti na osnovu činjenica ili
okolnosti koje nisu potpuno dokazane ili se dokazima samo posredno utvrđuju
(činjenice i okolnosti koje su učinjene vjerovatnim), ne moraju se izvoditi posebni
dokazi radi utvrđivanja tih činjenica predviđeni odredbama ovog zakona o
izvođenju dokaza.
Član 161.
(1) Ako organu koji rješava o stvari nije poznato pravo koje vazi u stranoj državi,
može se obavijestiti o tome kod federalnog organa uprave nadležnog za
poslove pravosuđa i uprave.
(2) Organ koji rješava o stvari može od stranke zatražiti da podnese javnu ispravu
koju je izdao nadležni inozemni organ kojom se potvrđuje koje pravo važi u
stranoj državi. Dopušteno je dokazivanje stranog prava protivno ovakvoj javnoj
ispravi, ako međunarodnim ugovorom nije drukčije predviđeno.
2. Isprave
Član 162.
(1) Isprava koju je u propisanom obliku izdao organ u granicama svoje
nadležnosti, a koja može biti prilagođena elektronskoj obradi podataka, kao i
isprava koju je u takvom obliku izdala institucija koja ima javne ovlasti,
odnosno drugo pravno lice (javna isprava), dokazuje ono što se u njoj potvrđuje
ili određuje.
(2) U postupku dokazivanja, mikrofilmska kopija isprave, odnosno reprodukcija te
kopije, izjednačava se s ispravom iz stava 1. ovog člana, ako je takvu
mikrofilmsku kopiju, odnosno reprodukciju te kopije, izdao organ u granicama
svoje nadležnosti, odnosno institucija koja ima javne ovlasti ili drugo pravno
lice.
(3) Dopušteno je dokazivati da su u takvoj ispravi, odnosno mikrofilmskoj kopiji
isprave ili reprodukciji te kopije, činjenice neistinito potvrđene ili da je sama
317
isprava, odnosno mikrofilmska kopija isprave ili reprodukcija te kopije,
neispravno sastavljena.
(4) Dopušteno je dokazivati da mikrofilmska kopija, odnosno reprodukcija te
kopije nije vjerna originalu.
Član 163.
Ako je na ispravi nešto precrtano, ostrugano, ili inače izbrisano, umetnuto,
ili ako na ispravi postoje kakvi drugi vanjski nedostaci, službena osoba koja vodi
postupak ocijenit će prema svim okolnostima da li je time i u kojoj mjeri umanjena
dokazna vrijednost isprave ili je isprava potpuno izgubila dokaznu vrijednost za
rješavanje stvari o kojoj se vodi postupak.
Član 164.
(1) Isprave koje služe kao dokaz podnose stranke ili ih pribavlja službena osoba
koja vodi postupak. Stranka podnosi ispravu u originalu, mikrofilmskoj kopiji
isprave ili reprodukciji te kopije, ili u ovjerenom prepisu ili ovjerenoj
fotokopiji, a može je podnijeti i u prostom prepisu. Kad stranka podnese
ispravu u ovjerenom prepisu, službena osoba koja vodi postupak može tražiti
da stranka pokaže originalnu ispravu, a kad podnese ispravu u prostom prepisu,
službena osoba će utvrditi da li je prost prepis vjeran originalu. Mikrofilmska
kopija isprave ili reprodukcija te kopije koju je na propisan način izdao organ u
granicama svoje nadležnosti ili institucija koja ima javne ovlasti, odnosno
drugo pravno lice, ima u upravnom postupku dokaznu vrijednost originalne
isprave, u smislu člana 162. stav 1. ovog zakona, za rješavanje stvari o kojoj se
vodi postupak.
(2) Ako je neke činjenice ili okolnosti organ koji je za to bio nadležan već utvrdio
ili su posvjedočene u javnoj ispravi (kao osobna karta, izvod iz matične knjige i
dr.), organ koji vodi postupak uzet će ove činjenice i okolnosti za dokazane.
Kad je u pitanju sticanje ili gubljenje prava, a postoji vjerovatnoća da su se te
činjenice i okolnosti naknadno izmijenile, ili ih na osnovu posebnih propisa
treba posebno dokazati, službena osoba će tražiti da stranka podnese posebne
dokaze o tim činjenicama i okolnostima, ili će ih organ sam pribaviti.
Član 165.
(1) Službena osoba koja vodi postupak može pozvati stranku koja se poziva na
neku ispravu da je podnese, ako njom raspolaže ili ako je može pribaviti.
(2) Ako se isprava nalazi kod protivne stranke, a ta stranka neće dobrovoljno da je
podnese ili pokaže, službena osoba koja vodi postupak pozvat će tu stranku da
podnese ili pokaže ispravu na raspravi, da bi se druge stranke mogle o njoj
izjasniti.
(3) Ako stranka koja je pozvana da podnese, odnosno pokaže ispravu ne postupi po
pozivu, službena osoba koja vodi postupak cijenit će, s obzirom na sve
okolnosti slučaja, od kakvog je to uticaja za rješavanje stvari.
318
Član 166.
Ako se isprava koja se ima upotrijebiti kao dokaz u postupku nalazi kod
organa ili institucije koja ima javne ovlasti, odnosno kod drugog pravnog lica, a
stranka koja se pozvala na tu ispravu nije uspjela da je pribavi, organ koji vodi
postupak pribavit će ovu ispravu po službenoj dužnosti. Ti organi, institucije i
pravna lica dužni su postupiti po traženju nadležnog organa.
Član 167.
(1) Ako se isprava nalazi kod treće osobe, a ta osoba neće dobrovoljno da je
pokaže, organ koji vodi postupak pozvat će zaključkom tu osobu da pokaže
ispravu na raspravi, da bi se stranke mogle o njoj izjasniti.
(2) Treća osoba može uskratiti pokazivanje isprave iz istih razloga, kao i svjedok
svjedočenje.
(3) Protiv treće osobe koja bez opravdanog razloga odbije da pokaže ispravu
postupit će se kao protiv onoga koji odbije da svjedoči.
(4) Protiv zaključka kojim mu se naređuje pokazivanje isprave, kao i protiv
zaključka o kazni zbog nepokazivanja isprave, treća osoba ima pravo žalbe,
koja odgađa izvršenje zaključka.
(5) Stranka koja se poziva na ispravu koja se nalazi kod treće osobe dužna je
naknaditi troškove koje je ta osoba imala u vezi sa pokazivanjem isprave.
Član 168.
(1) Sukladno Ustavu Federacije, stranka ima pravo da podnosi isprave na jeziku iz
člana 16. ovog zakona.
(2) Isprave koje su izdate na stranom jeziku podnose se u ovjerenom prevodu, ako
je to potrebno.
(3) Isprave koje je izdao inozemni organ, koje u mjestu gdje su izdate važe kao
javne isprave, imaju, pod uvjetima reciprociteta, istu dokaznu snagu kao i
domaće javne isprave, ako su propisno ovjerene.
3. Uvjerenja
Član 169.
(1) Organi su dužni izdavati uvjerenja, odnosno druge isprave (certifikate, potvrde
i dr.) o činjenicama o kojima vode službenu evidenciju.
(2) Pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, institucije koje imaju javne ovlasti, kao i
druga pravna lica i institucije, izdaju uvjerenja, odnosno druge isprave o
činjenicama u vezi sa poslovima koje sukladno zakonu obavljaju te institucije,
odnosno pravna lica i institucije.
(3) Uvjerenja i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija
moraju se izdavati sukladno podacima službene evidencije. Takva uvjerenja,
odnosno druge isprave imaju značaj javne isprave.
(4) Pod službenom evidencijom podrazumijevaju se evidencije koje su
ustanovljene zakonom ili drugim propisom, ili općim aktom institucije koja
ima javne ovlasti, odnosno drugog pravnog lica i institucije.
319
(5) Uvjerenje i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija
izdaju se stranci na usmeni zahtjev, po pravilu, istog dana kada je stranka
zatražila izdavanje uvjerenja, odnosno druge isprave, a najkasnije u roku od pet
dana, ako propisom iz stava 4. ovog člana, kojim je ustanovljena službena
evidencija, nije drukčije određeno.
(6) Ako organi, pravna lica i institucije iz st. 1. i 2. ovog člana odbiju zahtjev za
izdavanje uvjerenja, odnosno druge isprave, dužni su da o tome donesu
posebno rješenje. Ako u roku od pet dana od dana podnošenja zahtjeva ne
izdaju uvjerenje, odnosno drugu ispravu, niti donesu i dostave stranci rješenje o
odbijanju zahtjeva, smatra se da je zahtjev odbijen.
(7) Ako stranka, na osnovu dokaza kojima raspolaže, smatra da joj uvjerenje,
odnosno druga isprava nije izdata u skladu s podacima iz službene evidencije,
može zahtijevati izmjenu uvjerenja, odnosno druge isprave. Organ, odnosno
pravno lice i institucija, dužan je da donese posebno rješenje ako odbije zahtjev
stranke da joj izmijeni, odnosno izda novo uvjerenje ili drugu ispravu. I u tom
slučaju važi rok od pet dana od dana podnošenja zahtjeva za izdavanje novog
uvjerenja, odnosno druge isprave, a ako to ne bude učinjeno u tom roku, smatra
se da je zahtjev odbijen.
Član 170.
(1) Organi, odnosno poduzeća (društva), ustanove i druga pravna lica dužni su
izdavati uvjerenja, odnosno druge isprave i o činjenicama o kojima ne vode
službenu evidenciju, ako je to zakonom određeno. U tom slučaju činjenice se
utvrđuju vođenjem postupka propisanog odredbama ove glave o dokazivanju.
(2) Uvjerenje, odnosno druga isprava izdata na način predviđen u stavu 1. ovog
Člana, ne vezuje organ kome je podnesena kao dokaz i koji treba da rješava o
stvari. Ako organ ne prihvati to uvjerenje, odnosno drugu ispravu kao dokaz, u
tom slučaju on će sam pristupiti utvrđivanju činjenica navedenih u uvjerenju.
(3) Uvjerenje, odnosno druga isprava stranci se izdaje, odnosno rješenje o
odbijanju zahtjeva donosi i stranci dostavlja u roku od osam dana od dana
podnošenja zahtjeva, a ako se tako ne postupi, smatra se da je zahtjev stranke
odbijen.
4. Svjedoci
Član 171.
(1) Svjedok može biti svaka fizička osoba koja je bila sposobna da opazi činjenicu
o kojoj ima da svjedoči i koja je u stanju da to svoje opažanje saopći.
(2) Osoba koja u postupku učestvuje u svojstvu službene osobe ne može biti
svjedok.
Član 172.
Svaka osoba koja se kao svjedok poziva dužna je da se odazove pozivu, a i
da svjedoci, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
320
Član 173.
Ne može se ispitati kao svjedok osoba koja bi svojim iskazom povrijedila
dužnost čuvanja službene, državne ili vojne tajne, dok ga nadležni organ ne
oslobodi te dužnosti.
Član 174.
(1) Svjedok može uskratiti svjedočenje:
1) na pojedina pitanja na koja bi odgovor izložio teškoj sramoti, znatnoj
imovinskoj šteti ili krivičnom gonjenju njega, njegovog srodnika po krvi u
pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do trećeg stupnja zaključno, njegovog
bračnog druga ili srodnika po tazbini, do drugog stupnja zaključno i onda
kad je brak prestao, kao i njegovog staraoca ili starinika, usvojioca ili
usvojenika;
2) na pojedina pitanja na koja ne bi mogao odgovoriti a da ne povrijedi
obavezu da čuva poslovnu, profesionalnu, umjetničku ili znanstvenu tajnu;
3) o onome što je stranka povjerila svjedoku kao svom punomoćniku;
4) o onome o čemu se stranka ili druga osoba ispovijedala svjedoku kao
vjerskom ispovjedniku.
(2) Svjedok se može osloboditi dužnosti svjedočenja i o pojedinim drugim
činjenicama kad iznese važne razloge za to. Ako je potrebno, on treba te
razloge da učini vjerovatnim.
(3) Svjedok ne može zbog opasnosti od kakve imovinske štete uskratiti
svjedočenje o pravnim poslovima pri kojima je bio prisutan kao svjedok, pisar
ili posrednik, o radnjama koje je u vezi sa spornim pitanjem poduzeo kao
pravni prethodnik ili zastupnik jedne od stranaka, kao i o svakoj onoj radnji o
kojoj je na osnovu posebnih propisa dužan podnijeti prijavu ili dati izjavu.
Član 175.
(1) Svjedoci se saslušavaju pojedinačno, bez prisustva onih svjedoka koji će se
kasnije saslušati.
(2) Saslušani svjedok ne smije se udaljiti bez dozvole službene osobe koja vodi
postupak.
(3) Službena osoba koja vodi postupak može već saslušanog svjedoka ponovo
saslušati, a svjedoke čiji se iskazi ne slažu može suočiti.
(4) Osoba koja zbog bolesti ili tjelesne nesposobnosti ne može doći po pozivu
ispitat će se u svom stanu.
Član 176.
(1) Svjedok će se prethodno upozoriti da je dužan da govori istinu, da ne smije
ništa prešutjeti i da može na svoj iskaz biti zaklet, pa će mu se predočiti i
posljedice davanja lažnog iskaza.
(2) Od svjedoka će se zatim uzeti opći osobni podaci ovim redom: ime i prezime,
zanimanje, boravište, mjesto rođenja, godine života i bračno stanje. Ako je
potrebno, svjedok će biti ispitan i o okolnostima koje se tiču njegove
vjerodostojnosti kao svjedoka u predmetu o kom je riječ, a osobito o njegovim
srodničkim odnosima prema strankama.
321
(3) Službena osoba koja vodi postupak ukazat će svjedoku na koja pitanja može
uskratiti svjedočenje.
(4) Nakon toga svjedoku će se postavljati pitanja o samom predmetu i pozivat će
se da iznese šta mu je o tome poznato.
(5) Nije dopušteno postavljati takva pitanja koja ukazuju na to kako bi se imalo
odgovoriti.
(6) Svjedok će se uvijek pitati otkuda mu je poznato ono što svjedoči.
Član 177.
(1) Ako svjedok ne zna jezik na kom se vodi postupak, ispitat će se preko tumača
(prevoditelja).
(2) Ako je svjedok gluh, pitanja će mu se postavljati pismeno, a ako je nijem,
pozvat će se da pismeno odgovora. Ako se ispitivanje ne može izvršiti na ovaj
način, pozvat će se kao tumač osoba koja se sa svjedokom može sporazumjeti.
Član 178.
(1) Pošto sasluša svjedoka, službena osoba koja vodi postupak može odlučiti da
svjedok položi zakletvu na svoj iskaz. Neće se zaklinjati svjedok koji je
maloljetan ili koji ne može dovoljno da shvati značaj zakletve.
(2) Zakletva se polaže usmeno izgovaranjem ovih riječi: "Zaklinjem se da sam o
svemu o čemu sam ovdje pitan govorio istinu i da ništa što o ovoj stvari znam
nisam prećutao".
(3) Nijemi svjedoci koji znaju čitati i pisati zaklinju se na taj način što potpisuju
tekst zakletve, a gluhi svjedoci će pročitati tekst zakletve. Ako nijemi ili gluhi
svjedoci ne znaju čitati ni pisati, zaklet će se preko tumača.
Član 179.
(1) Ako svjedok koji je uredno pozvan ne dođe, a izostanak ne opravda, ili se bez
odobrenja ili opravdanog razloga udalji sa mjesta gdje treba da bude saslušan,
organ koji vodi postupak može narediti da se prisilno dovede i da snosi
troškove dovođenja, a može ga i kazniti novčano do 50 DM.
(2) Ako svjedok dođe, pa bez opravdanog razloga odbije da svjedoci i ako je
upozoren na posljedice odbijanja, može se kazniti novčano do 50 DM, a ako i
poslije toga odbije da svjedoči, može se još jedanput kazniti do 50 DM.
Zaključak o izricanju novčane kazne donosi službena osoba koja vodi postupak
u suglasnosti sa službenom osobom ovlaštenom za rješavanje stvari, a kod
zamoljenog organa u suglasnosti s rukovodiocem tog organa, odnosno sa
službenom osobom ovlaštenom za rješavanje u sličnim stvarima.
(3) Ako svjedok naknadno opravda svoj izostanak, službena osoba koja vodi
postupak poništit će zaključak o kazni ili troškovima. Ako svjedok naknadno
pristane da svjedoči, službena osoba može poništiti zaključak o kazni.
(4) Službena osoba koja vodi postupak može odlučiti da svjedok naknadi troškove
koje je prouzrokovao svojim izostankom ili odbijanjem da svjedoči.
(5) Protiv zaključka o troškovima ili novčanoj kazni donesenog na osnovu ovog
člana, dopuštena je posebna žalba.
322
5. Izjava stranke
Član 180.
(1) Ako za utvrđivanje određene činjenice ne postoji neposredan dokaz, ili se takva
činjenica ne može utvrditi na osnovu drugih dokaznih sredstava, za utvrđivanje
te činjenice može se kao dokazno sredstvo uzeti i usmeno data izjava stranke.
Izjava stranke može se uzeti kao dokazno sredstvo i u stvarima malog značaja
ako bi se određena činjenica imala utvrđivati saslušanjem svjedoka koji živi u
mjestu udaljenom od sjedišta organa, ili bi inače, usljed pribavljanja drugih
dokaza, bilo otežano ostvarivanje prava stranke. Izjava se unosi u zapisnik.
(2) Zakonom se može propisati da se i u slučajevima osim onih iz stava 1. ovog
člana određene činjenice mogu dokazivati izjavom stranke.
(3) Vjerodostojnost izjave stranke cijeni se po načelu propisanom u članu 8. ovog
zakona.
(4) Prije uzimanja izjave stranke službena osoba koja vodi postupak dužna je
upozoriti stranku na krivičnu i materijalnu odgovornost za davanje lažne izjave.
6. Vjestači
Član 181.
Kad je za utvrđivanje ili ocjenu neke činjenice važne za rješavanje stvari
potrebno stručno znanje kojim ne raspolaže službena osoba koja vodi postupak,
izvest će se dokaz vještačenjem.
Član 182.
(1) Ako bi dokazivanje vještačenjem bilo nesrazmjerno skupo prema značaju ili
vrijednosti predmeta, stvar će se riješiti na osnovu drugih dokaznih sredstava.
(2) U slučaju iz stava 1. ovog člana vještačenje će se izvršiti ako stranka to
zahtijeva i pristane da snosi troškove.
Član 183.
(1) Radi izvođenja dokaza vještačenjem službena osoba koja vodi postupak
određuje, po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke, jednog vještaka, a kad
ocijeni da je vještačenje složeno, može odrediti dva ili više vještaka.
(2) Za vještake će se odrediti osobe koje su stručne, i to prvenstveno one koje
imaju posebno ovlaštenje za davanje stručnog mišljenja o pitanjima iz
odgovorajuće struke, ako je takvo ovlaštenje predviđeno propisima.
(3) Stranka će se, po pravilu, prethodno saslušati o ličnosti vještaka.
(4) Za vještaka se ne može odrediti osoba koja ne može biti svjedok.
Član 184.
(1) Svako ko ima potrebnu stručnu spremu mora se primiti dužnosti vještaka, osim
ako ga službena osoba koja vodi postupak od toga oslobodi iz opravdanih
razloga, kao što su: preopterećenost vjestačenjima, drugim poslovima i slično.
(2) Oslobađanje od dužnosti vjestačenja može tražiti i rukovodilac organa ili
pravnog lica gdje je vještak zaposlen, ako postoje opravdani razlozi.
323
Član 185.
(1) Vještak može uskratiti novčane iz istih razloga iz kojih svjedok svjedočenje.
(2) Osobe zaposlene u organu će biti oslobođene dužnosti vještačenja kad je
posebnim propisom predviđeno njihovo oslobađanje od te dužnosti.
Član 186.
(1) U pogledu izuzeća vještaka na odgovarajući način će se primjenjivati odredbe
ovog zakona o izuzeću službenih osoba.
(2) Stranka može tražiti izuzeće vještaka i ako učini vjerovatnim okolnosti koje
dovode u pitanje njegovo stručno znanje.
(3) O izuzeću vještaka odlučuje zaključkom službena osoba koja vodi postupak.
Član 187.
(1) Prije početka vještačenja vještaka treba upozoriti da je dužan da predmet
vještačenja brižljivo razmotri i u svojem pismenom nalažu tačno navede što
zapazi i utvrdi, kao i da svoje obrazloženo stručno mišljenje iznese nepristrasno
i sukladno pravilima znanosti i vještine.
(2) Službena osoba koja vodi postupak zatim pokazuje vještaku predmet koji ovaj
ima da razmotri.
(3) Kad vještak izlozi svoj nalaz i mišljenje, službena osoba koja vodi postupak,
kao i stranke mogu mu postavljati pitanja i tražiti objašnjenja u pogledu datog
nalaza i mišljenja. Nalaz i mišljenje daje se pismeno.
(4) U pogledu saslušavanja vještaka na odgovarajući način će se primjenjivati
odredbe člana 176. ovog zakona.
(5) Vještak ne polaže zakletvu.
Član 188.
(1) Vještaku se može naložiti da izvrši vještačenje i izvan usmene rasprave. U tom
slučaju može se tražiti da vještak na usmenoj raspravi obrazloži svoj pismeni
nalaz i mišljenje.
(2) Ako je postavljeno više vještaka, oni mogu svoj nalaz i mišljenje dati
zajednički. Ako se ne slažu, svaki će od njih odvojeno izložiti svoj nalaz i
mišljenje.
Član 189.
(1) Ako nalaz i mišljenje vještaka nisu jasni ili potpuni, ili ako se nalazi i mišljenje
vještaka bitno razlikuju, ili ako mišljenje nije dovoljno obrazloženo, ili se
pojavi osnovana sumnja u tačnost datog mišljenja, a ti se nedostaci ne mogu
otkloniti ni ponovnim saslušavanjem vještaka, obnovit će se vještačenje s istim
ili drugim vještacima, a može se zatražiti i mišljenje od neke znanstvene ili
stručne ustanove.
(2) Mišljenje od znanstvene ili stručne ustanove može se tražiti onda kad se zbog
složenosti slučaja ili zbog potrebe vršenja analize može opravdano pretpostaviti
da će se na taj način doći do tačnijeg mišljenja.
324
Član 190.
(1) Ako vještak koji je uredno pozvan ne dođe, a izostanak ne opravda, ili dođe ali
odbije da vještači, ili kad u ostavljenom roku ne podnese svoj pismeni nalaz i
mišljenje, može se kazniti novčano do 50 DM. Ako su usljed neopravdanog
izostanka vještaka, usljed njegovog odbijanja da vještači, ili usljed propuštanja
da podnose pismeni nalaz i mišljenje nastali troškovi u postupku, može se
odrediti da te troškove snosi vještak.
(2) Zaključak o novčanoj kazni ili o plaćanju troškova donosi službena osoba koja
vodi postupak u suglasnosti sa službenom osobom ovlaštenom za rješavanje
stvari, a kod zamoljenog organa u suglasnosti s rukovodiocem tog organa,
odnosno sa službenom osobom ovlaštenom za rješavanje u sličnim stvarima.
(3) Ako vještak naknadno opravda svoj izostanak, ili naknadno opravda što svoj
pismeni nalaz i mišljenje nije podnio na vrijeme, službena osoba koja vodi
postupak poništit će zaključak o novčanoj kazni ili o troškovima, a ako vještak
naknadno pristane da vještači, službena osoba može poništiti zaključak o
novčanoj kazni.
(4) Protiv zaključka o troškovima ili o novčanoj kazni donosenog na osnovu st. 1.
ili 2. ovog člana, dopuštena je posebna žalba.
7. Tumači (prevoditelji)
Član 191.
(1) Tumač je osoba koja se određuje radi sporazumijevanja sa učesnikom u
postupku koji je gluh ili nijem, a čije se saslušanje ne može izvršiti pismenim
putem.
(2) Ako u postupku učestvuje osoba koja ne poznaje jezik na kojem se vodi
postupak, toj osobi se određuje prevoditelj koji poznaje jezik te osobe.
(3) Glede obaveze određivanja tumača, odnosno prevoditelja, oslobađanja od te
dužnosti, prava uskraćivanja tumačenja odnosno prevođenja, izuzeća i drugih
pitanja, na odgovarajući način se primijenjuju odredbe ovog zakona koje se
odnose na vještaka.
8. Uviđaj
Član 192.
Uviđaj se vrši kad je za utvrđivanje neke činjenice ili za razjašnjenje bitnih
okolnosti potrebno neposredno opažanje službene osobe koja vodi postupak.
Član 193.
(1) Stranke imaju pravo da prisustvuju uviđaju. Koje će osobe osim stranaka
prisustvovati uviđaju, određuje službena osoba koja vodi postupak.
(2) Uviđaj se može izvršiti i uz sudjelovanje vještaka.
Član 194.
Uviđaj stvari koja se bez teškoće može donijeti na mjesto gdje se postupak
vodi izvršit će se na tom mjestu, a inače uviđaj se vrši na mjestu gdje se stvar
nalazi.
325
Član 195.
(1) Vlasnik ili držalac stvari, prostorija ili zemljišta koja se imaju razgledati, ili u
kojima, odnosno na kojima se nalaze stvari uviđaja, ili preko kojih je potrebno
preći, dužan je dopustiti da se uviđaj izvrši.
(2) Ako vlasnik ili držalac ne dopusti da se izvrši uviđaj, na odgovarajući način će
se primijeniti odredbe ovog zakona o uskraćivanju svjedočenja.
(3) Prema vlasniku ili držaocu koji bez opravdanog razloga ne dopusti da se uviđaj
izvrši mogu se primijeniti iste mjere koje se primjenuju prema svjedoku koji
odbije da svjedoči (član 179. st. 2., 3. i 4.).
(4) Šteta koja je nanesena prilikom obavljanja uviđaja spada u troškove postupka
(član 111. stav 1.) i naknadit će se vlasniku ili držaocu. O tome donosi
zaključak službena osoba koja vodi postupak. Protiv tog zaključka dopuštena je
posebna žalba.
Član 196.
Službena osoba koja rukovodi uviđajem pazit će da uviđaj ne bude
zloupotrijebljen i da ne bude povrijeđena ničija poslovna, profesionalna,
znanstvena ili umjetnička tajna.
9. Osiguranje dokaza
Član 197.
(1) Ako postoji opravdana bojazan da se neki dokaz neće moći kasnije izvesti ili da
će njegovo izvođenje biti otežano, može se, radi osiguranja dokaza u svakom
stanju postupka, pa i prije nego što je postupak pokrenut, taj dokaz izvesti.
(2) Osiguranje dokaza vrši se po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranke,
odnosno osobe koja ima pravni interes.
Član 198.
(1) Za osiguranje dokaza u toku postupka nadležan je organ koji vodi postupak.
(2) Za osiguranje dokaza prije pokretanja postupka nadležan je organ na čijem se
području nalaze stvari koje treba razgledati, odnosno na čijem području borave
osobe koje treba saslušati.
Član 199.
(1) O osiguranju dokaza donosi se poseban zaključak.
(2) Protiv zaključka kojim se odbija prijedlog za osiguranje dokaza dopuštena je
posebna žalba, koja ne prekida tok postupka.
XII - RJEŠENJE
1. Organ koji donosi rješenje
Član 200.
(1) Na osnovu činjenica utvrđenih postupku organ nadležan za rješavanje donosi
rješenje o stvari koja je predmet postupka.
326
(2) Kad o stvari rješava kolegijalni organ, on može rješavati kad je prisutno više od
polovine njegovih članova, a rješenje donosi većinom glasova prisutnih
članova, ako zakonom ili drugim propisima nije određena naročita većina.
(3) Glede rješavanja upravne stvari koje vrši organ izvršne vlasti, primjenjuju se
odredbe ovog zakona, ako posebnim propisima koji uređuju ta pitanja o kojima
rješenje donosi organ izvršne vlasti nije drukčije određeno.
Član 201.
Kad je zakonom ili drugim propisom utemeljenim na zakonu određeno da o
jednoj stvari rješavaju dva ili više organa, svaki je od njih dužan da riješi o toj
stvari. Ovi će se organi sporazumjeti koji će od njih izdati rješenje, i u tom rješenju
mora biti naveden akt drugog organa.
Član 202.
(1) Kad je u zakonu ili na zakonu utemeljenom propisu određeno da rješenje
donosi jedan organ u suglasnosti sa drugim organom, organ koji donosi rješenje
sastavlja rješenje i šalje ga sa spisima predmeta na suglasnost drugom organu,
koji može dati suglasnost potvrdom na samom rješenju ili posebnim aktom. U
takvom slučaju rješenje je doneseno kad je drugi organ dao suglasnost, a
smatra se aktom organa koji je donio rješenje.
(2) U slučaju iz stava 1. ovog člana, organ koji donosi rješenje sastavlja i šalje ga
sa spisima predmeta na suglasnost drugom organu, koji može dati suglasnost
potvrdom na samom rješenju ili posebnim aktom. U takvom slučaju rješenje je
doneseno kad je drugi organ dao suglasnost, a smatra se aktom organa koji je
donio rješenje.
(3) Odredba stava 2. ovog člana vazi i za slučaj kad je u zakonu propisano da
rješenje donosi jedan organ uz potvrdu ili odobrenje drugog organa.
(4) Kad je zakonom ili drugim propisom određeno da je nadležni organ dužan da
prije donošenja rješenja pribavi mišljenje drugog organa, rješenje se može
donijeti samo poslije pribavljenog mišljenja.
(5) Organ čija je suglasnost ili mišljenje, odnosno potvrda ili odobrenje potrebno
za donošenje rješenja dužan je suglasnost ili mišljenje, odnosno potvrdu ili
odobrenje dati u roku od 15 dana od dana kada mu je zatraženo, ako posebnim
propisima nije određen drugi rok. Ako taj organ u tom roku ne izda svoj akt i
ne dostavi ga organu koji donosi rješenje, kojim daje ili odbija suglasnost,
potvrdu ili odobrenje, odnosno mišljenje, smatra se da je dao suglasnost,
potvrdu ili odobrenje, odnosno mišljenje, a ako ne da nikakvo izjašnjenje,
nadležni organ može donijeti rješenje i bez pribavljene suglasnosti ili mišljenja,
odnosno potvrde ili odobrenja, ako posebnim propisima nije drugačije
određeno.
Član 203.
Ako službena osoba koja je vodila postupak nije ovlaštena da donosi
rješenje, dužna je da podnese nacrt rješenja organu koji donosi rješenje. Ova
službena osoba potpisuje nacrt rješenja (član 36. st. 2. i 3).
327
2. Oblik i sastavni dijelovi rješenja
Član 204.
(1) Svako rješenje mora se kao takvo označiti. Iznimno, ako je to nužno, posebnim
propisima može se predviđeti da se rješenju može dati i drugi naziv.
(2) Rješenje se donosi pismeno. Iznimno, u slučajevima predviđenim ovim
zakonom, rješenje se može donijeti i usmeno.
(3) Pismeno rješenje sadrži: naziv organa, broj i datum, uvod, dispozitiv (izreku),
obrazloženje, uputstvo o pravnom lijeku, potpis ovlaštene službene osobe i
pecat organa. U slučajevima predviđenim zakonom ili propisom donesenim na
osnovu zakona rješenje ne mora sadržavati pojedine od ovih dijelova. Ako se
rješenje obrađuje mehanografski, umjesto potpisa može da sadrži faksimil
ovlaštene službene osobe.
(4) I kad se rješenje objavi usmeno, mora se izdati napismeno, sukladno ovom
zakonu.
(5) Rješenje se mora dostaviti stranci u originalu ili u ovjerenom prepisu.
Član 205.
(1) Uvod rješenja sadrži: naziv organa koji donosi rješenje, propis o nadležnosti
tog organa, ime stranke i njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ako ga
ima i kratko označenje predmeta postupka.
(2) Ako su rješenje donijela dva ili više organa, ili je doneseno uz suglasnost,
potvrdu, odobrenje ili po pribavljenom mišljenju drugog organa, to se ima
navesti u uvodu, a ako je stvar riješio kolegijalni organ, u uvodu se označava
dan sjednice kolegijalnog organa na kojoj je stvar riješena. Ako se rješenje
donosi po službenoj dužnosti, to se navodi u uvodu rješenja.
Član 206.
(1) Dispozitivom se rješava o predmetu postupka u cijelosti i o svim zahtjevima
stranaka o kojima u toku postupka nije posebno riješeno.
(2) Dispozitiv mora biti kratak i određen, a, kad je potrebno, može se podijeliti i na
više tačaka.
(3) Dispozitivom se može riješiti i o troškovima postupka, ako ih je bilo,
određujući njihov iznos, ko ih je dužan platiti, kome i u kom roku. Ako se u
dispozitivu ne rješava o troškovima, navest će se da će se o njima donijeti
poseban zaključak.
(4) Ako se rješenjem nalaze izvršenje kakve radnje, u dispozitivu će se odrediti i
rok u kome se ta radnja ima izvršiti.
(5) Kad je propisano da žalba ne odgađa izvršenje rješenja, to mora biti navedeno u
dispozitivu.
Član 207.
(1) U jednostavnim stvarima u kojima učestvuje samo jedna stranka, kao i u
jednostavnim stvarima u kojima u postupku sudjeluju dvije ili više stranaka, ali
ni jedna ne prigovara postavljenom zahtjevu, a zahtjev se uvažava,
obrazloženje rješenja može sadržavati samo kratko izlaganje zahtjeva stranke i
328
pozivanje na pravne propise na osnovu kojih je stvar riješena. U ovakvim
stvarima rješenje se može izdati i na propisanom obrascu.
(2) U ostalim stvarima obrazloženje rješenja sadrži: kratko izlaganje zahtjeva
stranaka, izvedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su bili
odlučujući pri ocjeni dokaza, razloge zbog kojih nije uvažen neki od zahtjeva
stranaka, razloge koji s obzirom na utvrđeno činjenično stanje upućuju na
onakvo rješenje kako je dato u dispozitivu i pravne propise na osnovu kojih je
riješena upravna stvar. Ako žalba ne odgađa izvršenje rješenja, obrazloženje
sadrži i pozivanje na propis koji to predviđa. U obrazloženju rješenja moraju
biti obrazloženi i oni zaključci protiv kojih nije dopuštena posebna žalba.
(3) Kad je nadležni organ zakonom ili drugim propisom utemeljenim na zakonu
ovlašten da riješi stvar po slobodnoj ocjeni, dužan je da u obrazloženju, pored
podataka iz stava 2. ovog člana, navede propis u kojem je predviđeno
rješavanje po slobodnoj ocjeni i da izlozi razloge kojima se pri donošenju
rješenja rukovodio. Ovi se razlozi ne moraju navesti kad je to u javnom
interesu zakonom ili drugim propisom izričito predviđeno.
(4) Ako je zakonom ili drugim propisom posebno predviđeno da se u rješenju
donesenom po slobodnoj ocjeni ne moraju navesti razlozi kojima se organ pri
donošenju rješenja rukovodio, u obrazloženju rješenja navode se podaci iz
stava 2. ovog člana, propis kojim je organ ovlašten da riješi stvar po slobodnoj
ocjeni i propis kojim je ovlašten da ne mora navesti razloge kojima se pri
donošenju rješenja rukovodio.
Član 208.
(1) Uputstvom o pravnom lijeku stranka se obavještava da li protiv rješenja može
izjaviti žalbu ili pokrenuti upravni spor ili drugi postupak pred sudom.
(2) Kad se protiv rješenja može izjaviti žalba, u uputstvu se navodi naziv organa
kome se žalba izjavljuje, naziv organa kome se, u kom roku i s kolikom taksom
žalba predaje, s tim da se navede i da se žalba može izjaviti i na zapisnik kod
organa koji je donio rješenje.
(3) Kad se protiv rješenja može pokrenuti upravni spor, u uputstvu se navodi naziv
i sjedište suda kom se tužba podnosi, u kom roku i s kolikom taksom, a kad se
može pokrenuti drugi postupak pred sudom, navodi se sud kome se može
obratiti i u kom roku.
(4) Kad je u rješenju dato pogrešno uputstvo, stranka može postupiti po važećim
propisima ili po uputstvu. Stranka koja postupi po pogrešnom uputstvu ne
može zbog toga imati štetnih posljedica.
(5) Kad u rješenju nije dato nikakvo uputstvo ili je uputstvo nepotpuno, stranka
može postupiti po važećim propisima, a može u roku od osam dana tražiti od
organa koji je rješenje donio da dopuni rješenje. U takvom slučaju rok za žalbu,
odnosno sudsku tužbu teče od dana dostavljanja dopunjenog rješenja.
(6) Kad je protiv rješenja moguće izjaviti žalbu, a stranka je pogrešno upućena da
protiv toga rješenja nema mjesta žalbi ili da se protiv njega može pokrenuti
upravni spor, rok za žalbu teče od dana dostavljanja rješenja suda kojim je
329
tužba odbačena kao nedopuštena, ako stranka nije već prije toga podnijela
žalbu nadležnom organu.
(7) Kad protiv rješenja nije moguće izjaviti žalbu, a stranka je pogrešno upućena
da se protiv tog rješenja može žaliti, pa je izjavila žalbu i zbog toga propustila
rok za pokretanje upravnog spora, ovaj rok joj teče od dana dostavljanja
rješenja kojim joj je žalba odbačena, ako stranka nije već prije toga pokrenula
upravni spor.
(8) Uputstvo o pravnom lijeku, kao poseban sastavni dio rješenja, stavlja se poslije
obrazloženja.
Član 209.
(1) Rješenje potpisuje službena osoba koja je ovlaštena da donosi rješenje (član
36).
(2) Rješenje koje je donio kolegijalni organ potpisuje predsjedavajući, ako ovim
zakonom ili posebnim propisom nije drugačije određeno.
(3) Kad je kolegijalni organ donio potpuno rješenje, strankama se izdaje ovjeren
prepis rješenja, a kad je stvar riješio zaključkom, rješenje se izrađuje u skladu
sa tim zaključkom, i ovjeren prepis takvog rješenja izdaje se strankama.
Član 210.
(1) Kad je riječ o stvari koja se tiče većeg broja određenih osoba, može se za sve te
osobe donijeti jedno rješenje, ali one moraju biti imenovane u dispozitivu, a u
obrazloženju rješenja moraju biti izloženi razlozi koji se na svaku od njih
odnose. Ovakvo rješenje mora se dostaviti svakoj od tih osoba, osim u slučaju
predviđenom u članu 87. ovog zakona.
(2) Ako je riječ o stvari koja se tiče većeg broja osoba koje organu nisu poznate,
može se za sve njih donijeti jedno rješenje, ali ono mora sadržavati takve
podatke da se iz njih može lahko utvrditi na koje se osobe rješenje odnosi (npr.
stanovnici ili vlasnici imanja u određenoj ulici ili stanari iz jedne zgrade i sl.).
Član 211.
(1) U stvarima manjeg značaja u kojima se udovoljava zahtjevu stranke, a ne dira
se u javni interes niti interes druge osobe, rješenje se može sastojati samo od
dispozitiva u obliku službene zabilješke u spisu, ako su razlozi za takvo
rješenje očigledni i ako nije drugačije propisano.
(2) Takvo se rješenje, po pravilu, priopćava stranci usmeno, a napismeno joj se
mora izdati ako ona to traži.
(3) Takvo rješenje, po pravilu, ne sadrži obrazloženje, osim ako je ono po prirodi
stvari potrebno. Ovakvo rješenje može se izdati na propisanom obrascu.
Član 212.
Kad je riječ o poduzimanju iznimno hitnih mjera u cilju osiguranja javnog
mira i sigurnosti ili radi otklanjanja neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi
ili imovine, nadležni organ, odnosno ovlaštena službena osoba nadležnog organa
(član 36.), može donijeti rješenje i usmeno i narediti njegovo izvršenje bez
odgađanja, s tim što je dužan donijeti pismeno rješenje najkasnije u roku od osam
330
dana od dana donošenja usmenog rješenja. Sadržaj pismenog rješenja mora
odgovarati sadržaju usmenog rješenja.
3. Djelimično, dopunsko i privremeno rješenje
Član 213.
(1) Kad se o jednoj stvari rješava u više tačaka, a samo su neke od njih dozrele za
rješavanje, i kad se pokaže svrsishodnim da se o tim tačkama riješi posebnim
rješenjem, nadležni organ može donijeti rješenje samo o tim tačkama
(djelimično rješenje).
(2) Djelimično rješenje smatra se u pogledu pravnih lijekova i izvršenja kao
samostalno rješenje.
Član 214.
(1) Ako nadležni organ nije rješenjem odlučio o svim pitanjima koja su bila
predmet postupka, on može, po prijedlogu stranke ili po službenoj dužnosti,
donijeti posebno rješenje o pitanjima koja već donesenim rješenjem nisu
obuhvaćena (dopunsko rješenje). Ako prijedlog stranke za donošenje
dopunskog rješenja bude odbijen, protiv zaključka o tome dopuštena je
posebna žalba.
(2) Ako je predmet već dovoljno raspravljen, dopunsko rješenje može se donijeti
bez ponovnog provođenja ispitnog postupka.
(3) Dopunsko rješenje smatra se u pogledu pravnih lijekova i izvršenja
samostalnim rješenjem.
Član 215.
(1) Ako je prema okolnostima slučaja neophodno prije okončanja postupka
donijeti rješenje kojim se privremeno uređuju sporna pitanja ili odnosi, takvo se
rješenje donosi na osnovi podataka koji postoje u času njegovog donošenja. U
takvom rješenju mora biti izrično naznačeno da je privremeno.
(2) Donošenje privremenog rješenja po prijedlogu stranke nadležni organ može
uvjetovati davanjem osiguranja za štetu koja bi mogla usljed izvršenja tog
rješenja nastati za protivnu stranku u slučaju da osnovni zahtjev predlagača ne
bude uvažen.
(3) Rješenjem o glavnoj stvari koje se donosi nakon okončanja postupka ukida se
privremeno rješenje donijeto u toku postupka.
(4) Privremeno rješenje smatra se u pogledu pravnih lijekova i izvršenja kao
samostalno rješenje.
4. Rok za izdavanje rješenja
Član 216.
(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj
dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno
provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne
može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.),
nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a
331
najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva,
odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim
propisom nije određen kraći rok.
(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke,
odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je
dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako
posebnim propisom nije određen kraći rok.
(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i
ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti
žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.
(4) Kad se u postupku radi o slučajevima iz člana 139. ovog zakona, nadležni
organ je dužan rješenje po zahtjevu stranke donijeti najkasnije u roku od 15
dana od dana prijema zahtjeva.
5. Ispravljanje grešaka u rješenju
Član 217.
(1) Organ koji je donio rješenje, odnosno službena osoba koja je potpisala ili izdala
rješenje, može u svako vrijeme da ispravi greške u imenima ili brojevima,
pisanju ili računanju, kao i druge očigledne netačnosti u rješenju ili njegovim
ovjerenim prepisima. Ispravka greške proizvodi pravni učinak od dana od koga
proizvodi pravni učinak rješenje koje se ispravlja.
(2) O ispravci se donosi poseban zaključak, koji se prilaže izvorniku rješenja i čini
njegov sastavi dio. Ovjeren prepis zaključka dostavlja se i strankama kojima je
dostavljeno rješenje. Zaključak potpisuje službena osoba koja je potpisala
rješenje. Zaključak obavezno sadrži broj i datum rješenja koje se ispravlja.
(3) Protiv zaključka kojim se već doneseno rješenje ispravlja ili kojim se odbija
prijedlog za ispravljanje dopuštena je posebna žalba.
XIII - ZAKLJUČAK
Član 218.
(1) Zaključkom se odlučuje o pitanjima koja se tiču postupka.
(2) Zaključkom se odlučuje o onim pitanjima u kojima je ovim zakonom
predviđeno da se donosi zaključak, kao i o drugim pitanjima u vezi s
provođenjem postupka a koja se ne rješavaju rješenjem.
Član 219.
(1) Zaključak donosi službena osoba koja obavlja onu radnju postupka pri kojoj se
pojavilo pitanje koje je predmet zaključka, ako ovim zakonom ili drugim
propisima nije drugačije određeno.
(2) Ako se zaključkom nalaze izvršenje neke radnje, odredit će se i rok u kome se
ta radnja ima izvršiti.
(3) Zaključak se sačinjava u vidu službene zabilješke u spisu i priopćava
zainteresiranim osobama usmeno, a napismeno se izdaje kada se protiv
332
zaključka može izjaviti posebna žalba, ili kad se može odmah tražiti izvršenje
zaključka.
(4) Zaključak koji se izdaje pismeno sadrži: uvod, dispozitiv, obrazloženje i pouku
o pravnom lijeku.
Član 220.
(1) Protiv zaključka može se izjaviti posebna žalba samo kad je to ovim ili drugim
zakonom izričito predviđeno.
(2) Žalba se izjavljuje u istom roku, na isti način i istom organu kao i žalba protiv
rješenja.
(3) Zaključke protiv kojih nije dopuštena posebna žalba mogu zainteresirane osobe
pobijati žalbom protiv rješenja, osim ako je žalba protiv zaključka ovim
zakonom isključena.
(4) Žalba ne odgađa izvršenje zaključka, osim ako je ovim ili drugim zakonom ili
samim zaključkom drugačije određeno.
333
T R E Ć I D I O
PRAVNI LIJEKOVI
A) REDOVNI PRAVNI LIJEKOVI
XIV - Ž A L B A
1. Pravo žalbe
Član 221.
(1) Protiv rješenja donesenog u prvom stupnju stranka ima pravo žalbe.
(2) Tužitelj, pravobranitelj i drugi organi, kad su zakonom ovlašteni, mogu izjaviti
žalbu protiv rješenja kojim je povrijeđen zakon u korist pojedinaca ili pravnog
lica a na štetu javnog interesa.
Član 222.
(1) Pravo žalbe protiv prvostepenih rješenja federalnih organa uprave i federalnih
ustanova uređuje se federalnim zakonom iz odgovarajuće upravne oblasti.
(2) Pravo žalbe protiv prvostepenog rješenja kantonalnih organa uprave i ustanova
koja se donoše na osnovu zakona kantona uređuje se zakonom kantona iz
odgovarajuće upravne oblasti.
(3) Pri odlučivanju o pravu na žalbu protiv rješenja iz st. 1. i 2. ovog člana, treba
voditi računa da se, po pravilu, protiv svih prvostepenih rješenja predvidi žalba
i da se time osigura princip dvostepenog rješavanja u upravnom postupku, a da
se žalba može isključiti samo iz naročito opravdanih razloga.
(4) Zakonima iz st. 1. i 2. ovog člana određuje se i organ koji će rješavati o žalbi.
(5) Protiv rješenja domova Parlamenta Federacije i zakonodavnog tijela kantona
odnosno gradskog i općinskog vijeća, kao i rješenja Vlade Federacije i vlade
kantona donesenog u prvom stupnju ne može se izjaviti žalba.
(6) Ako protiv prvostepenih rješenja iz ovog člana žalba nije dopuštena,
neposredno se može pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.
(7) Žalba mora biti dozvoljena protiv svih prvostepenih rješenja u kojima je
zakonom isključen upravni spor.
2. Nadležnost organa za rješavanje o žalbi
Član 223.
(1) Ako je u prvostepenom upravnom postupku rješavano na osnovu statuta ili
propisa općinskog vijeća, u okviru isključivih prava i dužnosti općine, o žalbi
protiv tih rješenja u drugom stupnju rješava općinski organ određen statutom
općine, odnosno organ određen propisom općinskog vijeća.
(2) Ako je u prvostepenom upravnom postupku rješavano na osnovu statuta ili
propisa gradskog vijeća, u okviru isključivih prava i obaveza grada, u drugom
stupnju protiv tih rješenja rješava gradski organ iz odgovarajuće upravne
334
oblasti određen statutom grada, odnosno organ određen propisom gradskog
vijeća.
(3) Protiv prvostepenih rješenja općinskog načelnika i gradonac elnika, odnosno
općinskih i gradskih službi za upravu koja su u upravnom postupku donesena
na osnovu kantonalnog zakona ili drugog kantonalnog propisa, u drugom
stupnju rješava nadležni kantonalni organ iz odgovarajuće upravne oblasti, ako
kantonalnim zakonom nije utvrđena nadležnost drugog organa.
(4) Protiv prvostepenih rješenja općinskog načelnika i gradonac elnika, odnosno
općinskih i gradskih službi za upravu koja su u upravnom postupku donesena
na osnovu federalnog zakona ili drugog federalnog propisa, u drugom stupnju
rješava nadležni federalni organ uprave iz odgovarajuće upravne oblasti, ako
federalnim zakonom nije utvrđena nadležnost drugog organa.
Član 224.
(1) O žalbi protiv prvostepenih rješenja kantonalnih organa uprave i ustanova
donesenih na osnovu zakona i drugih propisa kantona rješava nadležni organ
kantona određen zakonom kantona.
(2) O žalbi protiv prvostepenih rješenja kantonalne uprave, odnosno kantonalne
ustanove koje se nalaze u sustavu kantonalnog organa uprave rješava
kantonalni organ uprave u čijem se sustavu nalazi ta uprava, odnosno ustanova.
(3) O žalbi protiv prvostepenih rješenja organizacionih jedinica kantonalnih organa
uprave i kantonalnih ustanova, koje su osnovane van sjedišta kantonalnog
organa uprave i kantonalne ustanove sa zadatkom da obavljaju određene
upravne poslove iz nadležnosti kantonalnog organa uprave i kantonalne
ustanove, rješavaju kantonalni organ uprave i kantonalna ustanova kojoj
pripada ta organizaciona jedinica.
(4) O žalbi protiv prvostepenih rješenja kantonalnih organa uprave i kantonalnih
ustanova donesenih na osnovu federalnih zakona i drugih federalnih propisa
rješavaju nadležni federalni organ uprave odnosno federalna ustanova iz
odgovarajuće upravne oblasti.
(5) O žalbi protiv prvostepenih rješenja federalne uprave, odnosno federalne
ustanove koje se nalaze u sastavu federalnog organa uprave rješava federalni
organ uprave u čijem se sastavu nalazi ta uprava odnosno ustanova.
(6) O žalbi protiv prvostepenih rješenja organizacionih jedinica federalnih organa
uprave i federalnih ustanova koje su osnovane van sjedišta federalnog organa
uprave i federalne ustanove sa zadatkom da obavljaju određene upravne
poslove iz nadležnosti federalnog organa uprave i federalne ustanove rješava
federalni organ uprave, odnosno federalna ustanova, kome pripada ta
organizaciona jedinica.
(7) O žalbi protiv prvostepenih rješenja federalnih organa uprave i federalne
ustanove rješava federalni organ određen federalnim zakonom.
Član 225.
(1) O žalbi protiv rješenja donesenog na osnovu člana 201. ili 202. ovog zakona
rješava organ koji je nadležan za rješavanje o žalbi protiv rješenja organa koji
335
je izdao (član 201), odnosno donio (član 202.) pobijano rješenje, ako posebnim
propisom nije određeno da o žalbi rješava drugi organ. U ovim slučajevima
drugostepeni organ može samo poništiti pobijano rješenje, a ne može ga
izmijeniti.
(2) Ako je organ koji je prema stavu 1. ovog člana imao da rješava o žalbi dao
suglasnost, odobrenje ili potvrdu na prvostepeno rješenje, o žalbi rješava organ
određen zakonom, a ako takav organ nije određen, protiv ovakvog rješenja
može se neposredno pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.
Član 226.
(1) O žalbi protiv prvostepenog rješenja koje donosi poduzeće (društvo), ustanova
ili drugo pravno lice rješava organ određen statutom odnosno drugim općim
aktom tih pravnih lica, ako zakonom nije propisano da o žalbi rješava drugi
organ.
(2) O žalbi protiv prvostenog rješenja institucije koja ima javne ovlasti rješava
organ određen statutom te institucije, ako zakonom kojim je data javna ovlašt
nije propisano da o žalbi rješava organ uprave odnosno drugi organ.
(3) Ako za rješavanje o žalbi nije određen organ u smislu odredaba st. 1. i 2. ovog
Člana, o žalbi rješava organ uprave nadležan za odgovarajuću upravnu oblast.
3. Rok za žalbu
Član 227.
(1) Žalba protiv rješenja se podnosi u roku od 15 dana, ako zakonom nije drugačije
određeno.
(2) Rok za žalbu za svaku osobu i za svaki organ kojima se rješenje dostavlja
računa se od dana dostavljanja rješenja.
Član 228.
(1) U toku roka za žalbu rješenje se ne može izvršiti. Kad je žalba propisno
izjavljena, rješenje se ne može izvršiti sve dok se rješenje koje je doneseno o
žalbi ne dostavi stranci.
(2) Iznimno, rješenje se može izvršiti u žalbenom roku, kao i posto je žalba
izjavljena, ako je to zakonom predviđeno ili ako je riječ o poduzimanju hitnih
mjera (član 139. stav 1. tačka 4), ili ako bi usljed odgađanja izvršenja bila
nanesena nekoj stranci steta koja se ne bi mogla popraviti. U posljednjem
slučaju može se tražiti odgovarajuće osiguranje od stranke u čijem se interesu
provodi izvršenje i ovim osiguranjem uvjetovati izvršenje.
4. Sadržaj žalbe
Član 229.
(1) U žalbi se mora navesti rješenje koje se pobija, označujući naziv organa koji ga
je donio, i broj i datum rješenja. Dovoljno je da žalilac izloži u žalbi u kom je
pogledu nezadovoljan rješenjem, ali žalbu ne mora posebno obrazložiti.
336
(2) U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, ali je žalilac dužan da
obrazloži zbog čega ih nije iznio u prvostepenom postupku.
(3) Ako su u žalbi iznesene nove činjenice i novi dokazi, a u postupku sudjeluju
dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima, žalbi se prilaze još i onoliko
prepisa žalbi koliko ima takvih stranaka. U takvom slučaju organ dostavlja
svakoj takvoj stranci prepis žalbe i ostavlja joj rok da se o novim činjenicama i
dokazima izjasni. Ovaj rok ne može biti kraci od osam, ni duži od 15 dana.
5. Predavanje žalbe
Član 230.
(1) Žalba se neposredno predaje ili salje poštom organu koji je donio prvostepeno
rješenje.
(2) Ako je žalba predata ili poslata neposredno drugostepenom organu, on je
odmah salje organu prvog stupnja.
(3) Žalba predata ili poslata neposredno drugostepenom organu u pogledu roka,
smatra se kao da je predata prvostepenom organu.
6. Rad prvostepenog organa po žalbi
Član 231.
(1) Organ prvog stupnja ispituje da li je žalba dopuštena, pravovremena i izjavljena
od ovlaštene osobe.
(2) Nedopuštenu, nepravovremenu ili od neovlaštene osobe izjavljenu žalbu organ
prvog stupnja odbacit će svojim rješenjem.
(3) Pravovremenost žalbe koja je predata ili poslata neposredno drugostepenom
organu, organ prvog stupnja cijeni prema danu kad je predata, odnosno poslata
drugostepenom organu.
(4) Protiv rješenja kojim je žalba odbačena na osnovu stava 2. ovog člana, stranka
ima pravo žalbe. Ako organ koji rješava o žalbi utvrdi da je žalba opravdana
riješit će ujedno i o žalbi koja je bila odbačena.
Član 232.
(1) Ako organ prvog stupnja koji je donio rješenje utvrdi da je žalba opravdana, a
nije potrebno provoditi novi ispitni postupak, može stvar riješiti drugačije i
novim rješenjem zamijeniti rješenje koje se žalbom pobija.
(2) Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe.
Član 233.
(1) Ako organ koji je donio rješenje utvrdi povodom žalbe da je provedeni
postupak bio nepotpun, a da je to moglo uticati na rješavanje stvari, on je dužan
postupak upotpuniti u skladu s odredbama ovog zakona.
(2) Organ koji je donio rješenje upotpunit će postupak i onda kad zalilac iznese u
žalbi takve činjenice i dokaze koji bi mogli uticati na drugačije rješenje stvari,
ako je žaliocu morala biti data mogućnost da sudjeluje u postupku koji je
337
prethodio donošenju rješenja a ta mu mogućnost nije bila data, ili mu je bila
data a on je propustio da je koristi, ali je u žalbi opravdao to propuštanje.
(3) Prema rezultatu dopunjenog postupka, organ koji je donio rješenje može, u
granicama zahtjeva stranke, stvar riješiti drugačije i novim rješenjem zamijeniti
rješenje koje se žalbom pobija.
(4) Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe.
Član 234.
Kad je rješenje doneseno bez prethodno provedenog posebnog ispitnog
postupka koji je bio obavezan, ili kad je doneseno po članu 139. stav 1. tač. 1., 2. i
3. ovog zakona, ali stranci nije bila data mogućnost da se izjasni o činjenicama i
okolnostima koje su od važnosti za donošenje rješenja, a stranka u žalbi traži da se
ispitni postupak provede, odnosno da joj se pruži mogućnost da se izjasni o takvim
činjenicama i okolnostima, prvostepeni organ je dužan da provede taj postupak.
Nakon provođenja postupka prvostepeni organ može uvaziti zahtjev iz žalbe i
donijeti novo rješenje.
Član 235.
(1) Kad organ koji je donio rješenje utvrdi da je podnesena žalba dopuštena,
pravovremena i izjavljena od ovlaštene osobe, a nije sukladno odredbama čl.
232. do 234. ovog zakona novim rješenjem zamijenio rješenje koje se žalbom
pobija, dužan je, bez odgađanja, a najkasnije u roku od osam dana od dana
prijema žalbe, poslati žalbu organu nadležnom za rješavanje o žalbi.
(2) Uz žalbu je dužan priložiti sve spise koji se odnose na predmet.
7. Rješavanje drugostepenog organa o žalbi
Član 236.
(1) Ako je žalba nedopuštena, nepravovremena ili izjavljena od neovlaštene osobe,
a prvostepeni organ je propustio da je zbog toga odbaci, odbacit će je rješenjem
organ koji je nadležan za rješavanje o žalbi.
(2) Ako žalbu ne odbaci, drugostepeni organ uzima predmet u rješavanje.
(3) Drugostepeni organ može odbiti žalbu, poništiti rješenje u cijelosti ili
djelimično, ili ga izmijeniti.
Član 237.
(1) Drugostepeni organ će odbiti žalbu kad utvrdi da je postupak koji je rješenju
prethodio pravilno proveden i da je rješenje pravilno i na zakonu zasnovano, a
žalba neosnovana.
(2) Drugostepeni organ će odbiti žalbu i kad utvrdi da je u prvostepenom postupku
bilo nedostataka, ali da su oni takvi da nisu mogli uticati na rješenje stvari.
(3) Kad drugostepeni organ utvrdi da je prvostepeno rješenje na zakonu
zasnovano, ali zbog drugih razloga, a ne zbog onih koji su u rješenju navedeni,
on će u svom rješenju izloziti te razloge, a žalbu odbiti.
338
Član 238.
(1) Ako drugostepeni organ utvrdi da je u prvostepenom postupku učinjena
nepravilnost koja cini rješenje ništavim (član 264.), proglasit će takvo rješenje
ništavim, kao i onaj dio postupka koji je obavljen poslije te nepravilnosti.
(2) Ako drugostepeni organ utvrdi da je prvostepeno rješenje donio nenadležan
organ, poništit će to rješenje po službenoj dužnosti i dostaviti predmet
nadležnom organu na rješavanje.
Član 239.
(1) Ako drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom postupku činjenice
nepotpuno ili pogresno utvrđene, da se u postupku nije vodilo računa o
pravilima postupka koja bi bila od uticaja na rješenje stvari, ili da je dispozitiv
pobijanog rješenja nejasan ili je u protivrječnosti s obrazloženjem, on će
upotpuniti postupak i otkloniti izložene nedostatke, bilo sam bilo preko
prvostepenog organa ili kog drugog zamoljenog organa, a ti organi su dužni
postupiti po traženju drugostepenog organa. Ako drugostepeni organ utvrdi da
se na osnovu činjenica utvrđenih u upotpunjenom postupku stvar mora riješiti
drugačije nego što je riješena prvostepenim rješenjem, on će svojim rješenjem
poništiti prvostepeno rješenje i sam riješiti stvar.
(2) Ako drugostepeni organ utvrdi da će nedostatke prvostepenog postupka brže i
ekonomicnije otkloniti prvostepeni organ, on će svojim rješenjem poništiti
prvostepeno rješenje i vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni
postupak. U tom slučaju drugostepeni organ je dužan svojim rješenjem da
ukaze prvostepenom organu u kom pogledu treba upotpuniti postupak, a
prvostepeni organ je dužan u svemu da postupi po drugostepenom rješenju i
bez odgađanja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema predmeta, da
donese novo rješenje. Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe.
Član 240.
(1) Ako drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom rješenju pogresno
ocijenjeni dokazi, da je iz utvrđenih činjenica izveden pogresan zaključak glede
činjeničnog stanja, da je pogresno primijenjen pravni propis na osnovu koga se
rješava stvar, da je u istoj upravnoj stvari već jednom poništeno prvostepeno
rješenje, a posebno ako prvostepeni organ nije u svemu postupio po
drugostepenom rješenju ili ako utvrdi da je na osnovu slobodne ocjene trebalo
donijeti drugačije rješenje, on će svojim rješenjem poništiti prvostepeno
rješenje i sam riješiti stvar.
(2) Ako drugostepeni organ utvrdi da je rješenje pravilno glede utvrđenih činjenica
i u pogledu primjene zakona, ali da se cilj zbog koga je rješenje doneseno može
postici i drugim sredstvima povoljnijim za stranku, izmijenit će prvostepeno
rješenje u tom smislu.
Član 241.
(1) Radi pravilnog rješenja stvari drugostepeni organ može povodom žalbe
izmijeniti prvostepeno rješenje u korist žalioca i mimo zahtjeva postavljenog u
339
žalbi, a u okviru zahtjeva postavljenog u prvostepenom postupku, ako se tim ne
vrijeđa pravo druge osobe.
(2) S istim ciljem drugostepeni organ može povodom žalbe izmijeniti prvostepeno
rješenje na štetu žalioca, ali samo iz nekog od razloga predviđenih u čl. 260.,
263. i 264. ovog zakona.
Član 242.
(1) Odredbe ovog zakona koje se odnose na rješenje sukladno se primjenjuju i na
rješenja koja se donoše po žalbi.
(2) U obrazloženju drugostepenog rješenja moraju se ocijeniti i svi navodi žalbe.
Ako je već prvostepeni organ u obrazloženju svog rješenja pravilno ocijenio
navode koji se u žalbi iznose, drugostepeni organ se može u svom rješenju
samo pozvati na razloge iznesene u prvostepenom rješenju.
8. Žalba kad prvostepeno rješenje nije doneseno u zakonskom roku
Član 243.
(1) Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostepeni organ nije donio
rješenje u zakonskom roku (član 216. st. 1. i 2), drugostepeni organ je dužan
odmah, a najkasnije u roku od tri dana od prijema žalbe tražiti da mu
prvostepeni organ odmah dostavi sve spise predmeta i da pismeno iznese
razloge zbog kojih rješenje nije doneseno u roku. Prvostepeni organ je
obavezan postupiti po tom traženju u roku koji odredi drugostepeni organ s tim
da taj rok ne može biti duži od pet dana. Ako drugostepeni organ utvrdi da
rješenje nije doneseno u roku zbog opravdanih razloga, ili zbog krivice stranke,
odredit će prvostepenom organu rok za donošenje rješenja, koji ne može biti
duži od 15 dana i vratiti mu sve spise predmeta na rješavanje.
(2) Ako drugostepeni organ utvrdi da razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno u
roku nisu opravdani, on će riješiti stvar prema spisima predmeta i donijet će
svoje rješenje, ako je to moguće, a ako se stvar ne može riješiti prema spisima
predmeta, sam će provesti postupak i svojim rješenjem riješiti stvar. Izuzetno,
ako drugostepeni organ utvrdi da će postupak brže i ekonomicnije provesti
prvostepeni organ, nalozit će tom organu da to učini i da mu prikupljene
podatke dostavi u određenom roku koji ne može biti duži od osam dana, a
prvostepeni organ je obavezan postupiti po tom traženju. Nakon što
prvostepeni organ dostavi trazene podatke i dokaze, drugostepeni organ će
odmah riješiti stvar. Rješenje drugostepenog organa doneseno po ovoj odredbi
je konačno.
9. Rok za donošenje rješenja o žalbi
Član 244.
(1) Rješenje o žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku
od 30 dana računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije
određen kraci rok.
340
(2) Ako stranka odustane od žalbe, postupak u vezi sa žalbom obustavlja se
zaključkom.
10. Dostavljanje drugostepenog rješenja
Član 245.
Organ koji je riješio stvar u drugom stupnju salje, po pravilu, svoje rješenje
sa spisima predmeta prvostepenom organu, koji je dužan da rješenje dostavi
strankama u roku od pet dana od dana prijema spisa.
B) VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI
XV - OBNOVA POSTUPKA
1. Pokretanje obnove postupka
Član 246.
Postupak okončan rješenjem ili zaključkom protiv koga nema redovnog
pravnog lijeka u upravnom postupku (konačno u upravnom postupku) obnovit će
se:
1) ako se sazna za nove činjenice, ili se utvrdi ili stekne mogućnost da se
upotrijebe novi dokazi koji bi, sami ili u vezi s već izvedenim i
upotrijebljenim dokazima, mogli dovesti do drugačijeg rješenja da su te
činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u ranijem
postupku;
2) ako je rješenje doneseno na osnovu lazne isprave ili laznog iskaza svjedoka
ili vještaka, ili ako je došlo kao posljedica nekog djela kaznjivog po
kaznenom zakonu;
3) ako se rješenje temelji na presudi donesenoj u kaznenom postupku ili u
postupku o privrednom prestupu, a ta presuda je pravomoćno ukinuta;
4) ako je rješenje povoljno za stranku doneseno na osnovu neistinitih navoda
stranke kojima je organ koji je vodio postupak bio doveden u zabludu;
5) ako se rješenje organa koji je vodio postupak temelji na nekom prethodnom
pitanju a nadležni organ je to pitanje kasnije riješio u bitnim tačkama
drugačije;
6) ako je u donošenju rješenja učestvovala službena osoba koja je po zakonu
morala biti izuzeta;
7) ako je rješenje donijela službena osoba nadležnog organa koja nije bila
ovlaštena za njegovo donošenje;
8) ako kolegijalni organ koji je donio rješenje nije rješavao u sastavu
predviđenom važećim propisima ili ako za rješenje nije glasala propisana
većina;
9) ako osobi koja je trebala da sudjeluje u svojstvu stranke nije bila data
mogućnost da sudjeluje u postupku;
341
10) ako stranku nije zastupao zakonski zastupnik a po zakonu je trebalo da je
zastupa;
11) ako osobi koja je sudjelovala u postupku nije bila data mogućnost da se
pod uvjetima iz člana 16. ovog zakona služi svojim jezikom.
Član 247.
(1) Obnovu upravnog postupka može tražiti stranka, a organ koji je donio rješenje
kojim je postupak okončan može pokrenuti obnovu postupka po službenoj
dužnosti.
(2) Zbog okolnosti navedenih u članu 246. tač. 1., 6., 7., 8. i 11. ovog zakona,
stranka može tražiti obnovu postupka samo ako bez svoje krivice nije bila u
stanju da u ranijem postupku iznese okolnosti zbog kojih traži obnovu.
(3) Iz razloga navedenih u članu 246. tač. 6. do 11. ovog zakona, stranka ne može
tražiti obnovu postupka ako je taj razlog bio bez uspjeha iznesen u ranijem
postupku.
(4) Tuzilac može tražiti obnovu postupka pod istim uvjetima kao i stranka.
Član 248.
Ako je rješenje po kome se traži obnova upravnog postupka bilo predmet
upravnog spora, obnova se može dozvoliti samo zbog onih činjenica koje je organ
utvrdio u ranijem upravnom postupku, a ne i zbog činjenica koje je utvrdio sud u
svom postupku.
Član 249.
(1) Stranka može tražiti obnovu postupka u roku od 30 dana, i to:
1) u slučaju iz člana 246. tačka 1. od dana kad je stranka mogla iznijeti nove
činjenice, odnosno upotrijebiti nove dokaze;
2) u slučaju iz člana 246. tač. 2. i 3. od dana kad je stranka saznala za
pravomoćnu presudu u kaznenom postupku, ili u postupku o privrednom
prestupu, a ako se postupak ne može provesti, od dana kad je saznala za
obustavu tog postupka ili za okolnosti zbog kojih se postupak ne može
pokrenuti, odnosno za okolnosti zbog kojih nema mogućnosti za kazneno
gonjenje, odnosno za gonjenje za privredni prestup;
3) u slučaju iz člana 246. tačka 5. od dana kad je stranka mogla upotrijebiti
novi akt (presudu, rješenje);
4) u slučaju iz člana 246. tač. 4., 6., 7., i 8. od dana kad je stranka saznala za
razlog obnove;
5) u slučaju iz člana 246. tač. 9., 10. i 11. od dana kad je rješenje dostavljeno
stranci.
(2) Ako bi rok određen u stavu 1. ovog člana poceo teći prije nego što je rješenje
postalo konačno u upravnom postupku, taj će se rok računati od dana kad
rješenje postane konačno, odnosno od dostavljanja konačnog rješenja
nadležnog organa.
(3) Nakon proteka roka od pet godina od dostavljanja konačnog rješenja stranci
obnova se ne može tražiti niti se može pokrenuti po službenoj dužnosti.
342
(4) Iznimno, i poslije roka od pet godina obnova se može tražiti odnosno pokrenuti
samo iz razloga navedenih u članu 246. tač. 2., 3. i 5. ovog zakona.
Član 250.
(1) Upravni postupak može se obnoviti iz razloga navedenih u članu 246. tačka 2.
ovog zakona i ako se kazneni postupak ne može provesti, ili ako postoje
okolnosti zbog kojih se postupak ne može pokrenuti.
(2) Prije donošenja zaključka o obnovi upravnog postupka iz razloga navedenih u
članu 246. tačka 2. ovog zakona službena osoba će od organa nadležnog za
kazneno gonjenje zatražiti obavještenje o tome da li je kazneni postupak
obustavljen, odnosno da li postoje okolnosti zbog kojih se postupak ne može
pokrenuti. Službena osoba ne mora zatražiti takvo obavještenje ako je nastupila
zastarjelost kaznenog gonjenja ili ako je nastupila smrt lica na ciju se kaznenu
odgovornost ukazuje u zahtjevu za obnovu upravnog postupka, odnosno ako
okolnosti zbog kojih se postupak ne može pokrenuti sama službena osoba može
sa sigurnošću utvrditi.
Član 251.
Stranka je dužna u prijedlogu za obnovu postupka učiniti vjerojatnim
okolnosti na kojim temelji prijedlog, kao i okolnost da je prijedlog stavljen u
zakonskom roku.
2. Rješavanje o obnovi postupka
Član 252.
(1) Prijedlog za obnovu postupka stranka predaje ili salje organu koji je o
predmetu rješavao u prvom stupnju ili organu koji je donio rješenje kojim je
postupak okončan.
(2) O prijedlogu za obnovu postupka rješava onaj organ koji je donio rješenje
kojim je postupak okončan.
(3) Kad se obnova traži po rješenju koje je doneseno u drugom stupnju,
prvostepeni organ koji primi prijedlog za obnovu prikljucit će spise predmeta
prijedlogu i poslat će organu koji je rješavao u drugom stupnju odmah, a
najkasnije u roku od tri dana od dana prijema prijedloga.
Član 253.
(1) Kad organ koji je nadležan za rješavnaje o prijedlogu za obnovu primi
prijedlog, dužan je da ispita da li je prijedlog pravovremen i izjavljen od
ovlaštene osobe i da li je okolnost na kojoj se prijedlog temelji učinjena
vjerovatnom.
(2) Ako uvjeti iz stava 1. ovog člana nisu ispunjeni, nadležni organ će svojim
zaključkom odbaciti prijedlog.
(3) Ako su uvjeti iz stava 1. ovog člana ispunjeni, nadležni organ će ispitati da li su
okolnosti, odnosno dokazi koji se iznose kao razlog za obnovu takvi da bi
mogli dovesti do drugačijeg rješenja, pa ako utvrdi da nisu, odbit će prijedlog
svojim rješenjem.
343
Član 254.
(1) Ako nadležni organ ne odbaci niti odbije prijedlog za obnovu na osnovu člana
253. ovog zakona, donijet će zaključak da se obnova postupka dozvoljava i
odredit će u kome će se opsegu postupak obnoviti. Ako se obnova postupka
pokreće po službenoj dužnosti, nadležni organ donijet će zaključak kojim se
obnova dozvoljava, ako prethodno utvrdi da su za obnovu ispunjeni zakonski
uvjeti. Ranije radnje u postupku na koje ne utjecu razlozi obnove neće se
ponavljati.
(2) Kad je to prema okolnostima slučaja moguće, a u interesu je ubrzanja postupka,
nadležni organ može, cim utvrdi postojanje uvjeta za obnovu, preci na one
radnje postupka koje se imaju obnoviti ne donošeci poseban zaključak kojim se
obnova dozvoljava.
(3) Kad o prijedlogu za obnovu odlučuje drugostepeni organ, on će sam izvršiti
potrebne radnje u obnovljenom postupku, a izninmo, ako utvrdi da će te radnje
brže i ekonomicnije izvršiti prvostepeni organ, nalozit će mu da to učini i da
mu materijal o tome dostavi u određenom roku, koji ne može biti duži od osam
dana. Prvostepeni organ je obavezan postupiti po nalogu drugostepenog
organa.
Član 255.
Na osnovu podataka pribavljenih u prijasnjem i u obnovljenom upravnom
postupku, nadležni organ donosi rješenje o stvari koja je bila predmet obnove
postupka i njime može prijasnje rješenje koje je bilo predmet obnove ostaviti na
snazi ili ga zamijeniti novim rješenjem. U ovom drugom slučaju, a s obzirom na
sve okolnosti pojedinog slučaja, organ može prijasnje rješenje poništiti ili ukinuti.
Član 256.
(1) Protiv zaključka donesenog o prijedlogu za obnovu postupka, kao i protiv
rješenja donesenog u obnovljenom postupku, može se izjaviti žalba samo kad
je taj zaključak, odnosno rješenje donio prvostepeni organ.
(2) Ako je zaključak ili rješenje u obnovi postupka donio drugostepeni organ,
protiv tog zaključka, odnosno rješenja može se neposredno pokrenuti upravni
spor kod nadležnog suda.
Član 257.
(1) Prijedlog za obnovu postupka, po pravilu, ne odgađa izvršenje rješenja po
kome se obnova traži, ali organ koji je nadležan za odlučivanje o prijedlogu za
obnovu postupka, ako smatra da će prijedlog za obnovu biti uvažen, može po
službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke riješiti da se odgodi izvršenje dok se
ne odluci o pitanju obnove postupka.
(2) Zaključak kojim se dopusta obnova postupka odgađa izvršenje rješenja protiv
koga je obnova dozvoljena.
344
XVI - OSOBITI SLUČAJEVI PONIŠTAVANJA, UKIDANJA I
MIJENJANJA RJEŠENJA
1. Mijenjanje i poništavanje rješenja u vezi s upravnim sporom
Član 258.
(1) Organ protiv čijeg je rješenja pravovremeno pokrenut upravni spor može do
okončanja spora, ako uvazava sve zahtjeve tužbe, poništiti ili izmijeniti svoje
rješenje iz onih razloga iz kojih bi sud mogao poništiti takvo rješenje, ako se
time ne vrijeđa pravo stranke u upravnom postupku ili treće osobe.
(2) Rješenje o poništavanju ili izmjeni rješenja sukladno odredbi stava 1. ovog
Člana, organ donosi po službenoj dužnosti u momentu kad iz tužbe koju mu je
sud dostavio na odgovor i uvidom u cijeli spis utvrdi da je tuzba osnovana.
(3) Rješenje doneseno po odredbi stava 2. ovog člana dostavlja se stranci i sudu
kod kojeg je pokrenut upravni spor. Rješenje se donosi u roku koji je sud
odredio za davanje odgovora na tužbu, odnosno prije nego se okonca upravni
spor.
2. Zahtjev za zastitu zakonitosti
Član 259.
(1) Protiv pravomoćnog rješenja donesenog u stvari u kojoj se ne može voditi
upravni spor, a sudska zaštita nije osigurana ni izvan upravnog spora, tuzilac
ima pravo da podigne zahtjev za zastitu zakonitosti, ako smatra da je rješenjem
povrijeđen zakon.
(2) Zahtjev za zastitu zakonitosti po odredbi stava 1. ovog člana može se podici u
roku od 30 dana od dana kad je rješenje dostavljeno tužitelju, a ako mu nije
dostavljeno u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja stranci.
(3) Zahtjev za zastitu zakonitosti podize federalni tužitelj kad o zahtjevu rješava
federalni organ, a kantonalni tužitelj kad o zahtjevu rješava kantonalni organ
odnosno gradska ili općinska služba za upravu.
(4) O zahtjevu za zastitu zakonitosti protiv rješenja koje je u upravnom postupku
donio federalni organ uprave ili federalna ustanova rješava federalni organ
uprave koji je nadležan za rješavanje o žalbi protiv pobijanog rješenja, a ako
takvog organa uprave nema Vlada Federacije.
(5) O zahtjevu za zastitu zakonitosti protiv rješenja koje je u upravnom postupku
donio kantonalni organ uprave ili ustanova, odnosno gradska ili općinska
služba za upravu, o zahtjevu za zastitu zakonitosti rješava kantonalni organ
uprave koji je nadležan za rješavanje po žalbi protiv pobijanog rješenja, a ako
takvog organa uprave nema vlada kantona.
(6) Povodom zahtjeva za zastitu zakonitosti nadležni organ može ukinuti pobijano
rješenje ili odbiti zahtjev. Protiv rješenja donesenog po zahtjevu za zastitu
zakonitosti žalba nije dopuštena.
(7) Inicijativu nadležnom tuziocu za podnošenje zahtjeva za zastitu zakonitosti
mogu podnijeti i stranka i druga zainteresirana osoba.
345
3. Poništavanje i ukidanje rješenja po pravu nadzora
Član 260.
(1) Rješenje koje je konačno u upravnom postupku nadležni će organ poništiti po
pravu nadzora:
1) ako je rješenje donio stvarno nenadležni organ a nije riječ o slučaju
predviđenom u članu 264. tačka 1. ovog zakona;
2) ako je u istoj stvari ranije doneseno pravomoćno rješenje kojim je ta
upravna stvar drugačije riješena;
3) ako je rješenje donio jedan organ bez suglasnosti, potvrde, odobrenja ili
mišljenja drugog organa a ovo je potrebno po zakonu ili drugom propisu
utemeljenom na zakonu;
4) ako je rješenje donio mjesno nenadležan organ;
5) ako je rješenje doneseno kao posljedica prisile, iznude, ucjene, pritiska ili
druge nedopuštene radnje.
(2) Rješenje koje je konačno u upravnom postupku može se ukinuti po pravu
nadzora ako je njime očigledno povrijeđen materijalni zakon. U stvarima u
kojima sudjeluju dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima rješenje se
može ukinuti samo po pristanku zainteresiranih stranaka.
(3) Ako je za donošenje rješenja nadležan organ uprave odnosno gradska ili
općinska služba za upravu, a rješenje je donijelo zakonodavno tijelo ili organ
izvršne vlasti Federacije ili kantona ili općine odnosno grada, takvo se rješenje
ne može poništiti na osnovu odredbe tačke 1. stava 1. ovog člana, zbog toga što
ga nije donio nadležni organ.
Član 261.
(1) Rješenje može poništiti ili ukinuti po pravu nadzora drugostepeni organ. Ako
nema drugostepenog organa, rješenje može poništiti ili ukinuti Vlada
Federacije, ako se radi o rješenju federalnog organa uprave ili federalne
ustanove, odnosno vlada kantona ako se radi o rješenju kantonalnog organa
uprave ili kantonalne ustanove, kao i o rješenju općinskog načelnika ili
gradonačelnika, odnosno općinske ili gradske službe za upravu.
(2) Nadležni organ donosi rješenje o ponistenju rješenja po službenoj dužnosti, na
zahtjev stranke, tuzioca ili ombudsmena, a rješenje o ukidanju po službenoj
dužnosti ili na zahtjev tuzioca ili ombudsmena.
(3) Rješenje o ponistenju na osnovu tač. 1., 2. i 3. stava 1. člana 260. ovog zakona
može se donijeti u roku od pet godina, a na osnovu tačke 4. stava 1. tog člana u
roku od jedne godine od dana kad je rješenje postalo konačno u upravnom
postupku.
(4) Rješenje o ponistenju rješenja na osnovu člana 260. stav 1. tačka 5. ovog
zakona može se donijeti bez obzira na rokove utvrđene u stavu 3. ovog člana.
(5) Rješenje o ukidanju na osnovu stava 2. člana 260. ovog zakona može se
donijeti u roku od jedne godine od dana kad je rješenje postalo konačno u
upravnom postupku.
346
(6) Protiv rješenja donesenog na osnovu člana 260. ovog zakona nije dopuštena
žalba, već se protiv njega može neposredno pokrenuti upravni spor kod
nadležnog suda.
4. Ukidanje i mijenjanje pravomoćnog rješenja uz pristanak ili
na zahtjev stranke
Član 262.
(1) Ako je pravomoćnim rješenjem stranka stekla neko pravo, a organ koji je donio
to rješenje smatra da je u tom rješenju nepravilno primijenjen materijalni
zakon, može rješenje ukinuti ili izmijeniti radi njegovog usklađivanja sa
zakonom samo ako stranka koja je na osnovu tog rješenja stekla pravo na to
pristane i ako se time ne vrijeđa pravo treće osobe. Pristanak stranke je
obavezan i za izmjenu na štetu stranke pravomoćnog rješenja kojim je stranci
određena obaveza.
(2) Pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, a na zahtjev stranke, može se ukinuti ili
izmijeniti i pravomoćno rješenje koje je nepovoljno po stranku. Ako organ
utvrdi da nema potrebe da se rješenje ukine ili izmijeni, dužan je da o tome
obavijesti stranku.
(3) Izmjena rješenja na osnovu ovog člana djeluje samo ubuduće.
(4) Rješenje na osnovu st. 1. i 2. ovog člana, donosi prvostepeni organ koji je
donio rješenje, a drugostepeni organ samo kad je svojim rješenjem odlučio o
stvari. Ako je taj organ ukinut ili je prestao biti nadležan u stvari o kakvoj je
riječ, rješenje donosi organ koji je za tu stvar nadležan u vrijeme donošenja
rješenja.
(5) Žalba protiv novog rješenja donesenog na osnovu ovog člana dopuštena je
samo ako je to rješenje donio prvostepeni organ. Ako je rješenje donio
drugostepeni organ, odnosno ako je rješenje prvostepenog organa konačno,
protiv tog rješenja može se pokrenuti upravni spor.
5. Vanredno ukidanje rješenja
Član 263.
(1) Izvršno rješenje može se ukinuti ako je to potrebno radi otklanjanja teske i
neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi, javnu sigurnost, javni mir i
poredak ili javni moral, ili radi otklanjanja poremecaja u privredi, ako se to ne
bi moglo uspjesno otkloniti drugim sredstvima, kojima bi se manje diralo u
stecena prava. Rješenje se može ukinuti i samo djelimično, u opsegu koliko je
neophodno da se opasnost otkloni ili zaštite navedeni javni interesi.
(2) Ako je rješenje donio prvostepeni organ, to rješenje može, u smislu stava 1.
ovog člana, ukinuti drugostepeni organ, a ako drugostepenog organa nema
odgovarajući organ iz stava 1. člana 261. ovog zakona.
(3) Protiv rješenja kojim se izvršno rješenje ukida dopuštena je žalba samo kad je
to rješenje donio prvostepeni organ. U suprotnom, protiv takvog rješenja može
se neposredno pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.
(4) Stranka koja usljed ukidanja rješenja trpi štetu ima pravo na naknadu samo
stvarne stete. Za rješavanje o zahtjevu za naknadu stete nadležan je u prvom
stepenu sud koji bi po Zakonu o upravnim sporovima bio nadležan za
rješavanje upravnog spora protiv rješenja donesenog na osnovu ovog člana. O
visini naknade stete ovaj sud rješava po općim pravilima o naknadi stete
uzimajuci u obzir sve okolnosti slučaja.
6. Oglasavanje rješenja ništavim
Član 264.
Ništavim se oglasava rješenje:
1) koje je u upravnom postupku doneseno u stvari iz sudske nadležnosti ili u
stvari o kojoj se uopće ne može rješavati u upravnom postupku;
2) koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko djelo kaznjivo po
kaznenom zakonu;
3) čije izvršenje uopće nije moguće;
4) koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke (član 124.), a na koje
rješenje stranka nije naknadno izričito ili precutno pristala;
5) koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi
predviđena kao razlog ništavosti.
Član 265.
(1) Rješenje se može u svako doba oglasiti ništavim po službenoj dužnosti ili po
prijedlogu stranke ili tuzioca ili ombudsmena.
(2) Rješenje se može oglasiti ništavim u cijelosti ili djelimično.
(3) Rješenje oglasava ništavim organ koji ga je donio ili drugostepeni organ, a ako
drugostepenog organa nema odgovarajuć i organ iz stava 1. člana 261. ovog
zakona.
(4) Protiv rješenja kojim se neko rješenje oglasava ništavim ili se odbija prijedlog
stranke ili tuzioca, ili ombudsmena za oglasavanje rješenja ništavim dopuštena
je žalba. Ako nema organa koji rješava o žalbi, protiv takvog rješenja može se
neposredno pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.
7. Pravne posljedice poništavanja i ukidanja
Član 266.
(1) Poništavanjem rješenja i oglasavanjem rješenja ništavim, poništavaju se i
pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo.
(2) Ukidanjem rješenja ne poništavaju se pravne posljedice koje je rješenje već
proizvelo do dana ukidanja, ali se onemogućava daljnje proizvođenje pravnih
posljedica ukinutog rješenja.
(3) Organ koji sazna za rješenje kojim je povrijeđen zakon, a povreda može biti
razlog za obnovu postupka, odnosno za poništavanje, ukidanje ili mijenjanje
rješenja, dužan je bez odgađanja da o tome obavijesti organ nadležan za
pokretanje postupka i donošenje rješenja.
348
Č E T V R T I D I O
XVII - IZVRŠENJE RJEŠENJA I ZAKLJUČAKA
1. Opće odredbe
Član 267.
(1) Rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava se pošto postane izvršno.
(2) Prvostepeno rješenje postaje izvršno:
1) istekom roka za žalbu, ako žalba nije izjavljena;
2) dostavom stranci, ako žalba nije dopuštena;
3) dostavom stranci, ako žalba ne odgađa izvršenje;
4) dostavom stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija.
(3) Drugostepeno rješenje kojim je izmijenjeno prvostepeno rješenje postaje
izvršno kad se dostavi stranci.
(4) Ako je u rješenju određeno da se radnja koja je predmet izvršenja može izvršiti
u ostavljenom roku, rješenje postaje izvršno istekom tog roka. Ako rješenjem
nije određen rok za izvršenje radnje, rješenje postaje izvršno u roku od 15 dana
od dana donošenja rješenja. Rješenjem ostavljeni rok za izvršenje rješenja,
odnosno propisani rok od 15 dana za izvršenje počinje da teće od dana kad
rješenje, u smislu st. 2. i 3. ovog člana, postane izvršno.
(5) Izvršenje se može provesti i na temelju zaključenog poravnanja, ali samo protiv
osobe koja je učestvovala u zaključivanju poravnanja.
(6) Ako se rješenje odnosi na dvije ili više stranaka koje u postupku učestvuju sa
istovjetnim zahtjevima, žalba koju podnese bilo koja od tih stranaka sprečava
izvršnost rješenja.
(7) Nakon isteka roka od pet godina od dana kad je rješenje postalo izvršno ne
može se tražiti njegovo izvršenje.
Član 268.
(1) Zaključak donesen u upravnom postupku izvršava se pošto postane izvršan.
(2) Zaključak protiv koga se ne može izjaviti posebna žalba, kao i onaj zaključak
protiv koga se može izjaviti posebna žalba koja ne odgađa izvršenje zaključka,
postaje izvršan priopćenjem, odnosno dostavom stranci.
(3) Kad je zakonom ili samim zaključkom određeno da žalba odgađa izvršenje
zaključka, zaključak postaje izvršan istekom roka za žalbu, ako žalba nije
izjavljena, a ako je izjavljena dostavljanjem stranci rješenja kojim se žalba
odbacuje ili odbija.
(4) U ostalim slučajevima zaključak postaje izvršan pod uvjetima propisanim za
izvršnost rješenja u Članu 267. st. 3., 4. i 6. ovog zakona.
(5) Odredbe ovog zakona o izvršenju rješenja važe i za izvršenje zaključka.
Član 269.
Izvršenje rješenja donesenog u upravnom postupku provodi se radi
ostvarivanja novčanih potraživanja ili nenovčanih obaveza.
349
Član 270.
(1) Kad postoji mugucnost da se izvršenje provede na više načina i primjenom
raznih sredstava, izvršenje će se provesti na onaj način i primjenom onog
sredstva koje dovodi do cilja a koje je po izvršenika najblaze.
(2) Nedjeljom i u dane praznika kada se ne radi,kao i noću, radnje izvršenja mogu
se provoditi samo iznimno i to ako postoji opasnost od nastanka znatne stete i
ako je organ koji provodi izvršenje izdao za to pismeni nalog.
Član 271.
(1) Izvršenje se provodi protiv osobe koja je obavezna da ispuni obavezu
(izvršenik), odnosno njegovih nasljednika ili pravnih slijednika.
(2) Izvršenje se provodi po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke.
(3) Po službenoj dužnosti izvršenje se provodi kad to nalaze javni interes. Izvršenje
koje je u interesu stranke provodi se na prijedlog stranke (tražilac izvršenja).
Član 272.
(1) Izvršenje rješenja provodi se administrativnim putem (administrativno
izvršenje), a u slučajevima predviđenim ovim zakonom sudskim putem (sudsko
izvršenje).
(2) Amdinistrativno izvršenje provode organi uprave po odredbama ovog, odnosno
posebnog zakona, a sudsko izvršenje nadležni sud po propisima koji važe za
sudsko izvršenje.
Član 273.
(1) Izvršenje radi ispunjenja nenovčanih obaveza izvršenika provodi se
administrativnim putem.
(2) Izvršenje radi ispunjenja novčanih potraživanja provodi se sudskim putem.
Izuzetno, izvršenje radi ispunjenja novčanih potraživanja iz primanja na osnovu
radnog odnosa može se provesti administrativnim putem po pristanku
izvršenika.
Član 274.
(1) Administrativno izvršenje provodi organ uprave koji je o stvari rješavao u
prvom stupnju, ako posebnim propisom nije za to određen drugi organ.
(2) Ako je propisano da administrativno izvršenje ne može provoditi organ uprave
koji je o stvari rješavao u prvom stupnju, a posebnim propisima nije određen
organ koji je za to ovlašten, izvršenje provodi općinska odnosno gradska služba
za upravu nadležna za poslove opće uprave na čijem se području nalazi
prebivalište, odnosno boravište izvršenika, ako federalnim odnosno
kantonalnim zakonom nije određena nadležnost drugog organa.
(3) Administrativno izvršenje rješenja koja donoše institucije koje imaju javne
ovlasti, koje nisu zakonom ovlaštene da same izvršavaju svoja rješenja,
dozvoljava i provodi općinska odnosno gradska služba za upravu nadležna za
poslove opće uprave na čijem području se nalazi prebivalište, odnosno
350
boravište izvršenika, ako federalnim odnosno kantonalnim zakonom nije
određena nadležnost drugog organa.
(4) Organi unutarnjih poslova dužni su da organu nadležnom za provođenje
izvršenja, na njegov zahtjev, pruze pomoć u provođenju izvršenja.
Član 275.
(1) Da bi se moglo pristupiti izvršenju rješenja, potrebno je da organ nadležan za
provođenje administrativnog izvršenja donese po službenoj dužnosti ili na
zahtjev tražioca izvršenja zaključak o dozvoli izvršenja. Zaključkom se
utvrđuje da je rješenje koje se ima izvršiti postalo izvršno i određuje način
izvršenja. Protiv ovog zaključka dopuštena je žalba nadležnom drugostepenom
organu.
(2) Zaključak o dozvoli izvršenja rješenja koje je doneseno u upravnoj stvari po
službenoj dužnosti, organ nadležan za provođenje administrativnog izvršenja
dužan je da donese bez odgađanja kad je takvo rješenje postalo izvršno, a
najkasnije u roku od 30 dana od dana kad je rješenje postalo izvršno, ako
posebnim propisima nije drugačije određeno, s tim da se taj rok može produžiti
još do 30 dana.
(3) Kad administrativno izvršenje ne provodi organ koji je rješavao u prvom
stupnju, već drugi organ određen posebnim propisom, tražilac izvršenja
podnosi prijedlog za izvršenje tom organu ili instituciji koja ima javne ovlasti,
ako je ta institucija donijela rješenje koje se ima izvršiti. Ako je rješenje postalo
izvršno, ovaj organ odnosno institucija stavlja na rješenje potvrdu da je postalo
izvršno (potvrda izvršnosti) i dostavlja ga radi izvršenja organu nadležnom za
izvršenje, s tim što obavezno istovremeno mora predloziti i način izvršenja.
(4) Kad se po službenoj dužnosti ima provesti izvršenje rješenja organa, odnosno
institucije koji imaju javne ovlasti, a nisu ovlašteni za provođenje izvršenja, oni
se radi izvršenja obraćaju organu nadležnom za izvršenje na način propisan u
stavu 3. ovog člana.
Član 276.
(1) Administrativno izvršenje koje provodi organ, koji je ostvari rješavao u prvom
stupnju, provodi se na osnovu rješenja koje je postalo izvršno i zaključka o
dozvoli izvršenja.
(2) Administrativno izvršenje koje provodi neki drugi organ provodi se na osnovu
rješenja na kom je stavljena potvrda izvršnosti i donesen zaključak o dozvoli
izvršenja.
Član 277.
(1) U postupku administrativnog izvršenja može se izjaviti žalba, koja se odnosi
samo na izvršenje, a njome se ne može pobijati pravilnost rješenja koje se
izvršava.
(2) Žalba se izjavljuje nadležnom drugostepenom organu. Žalba ne odgađa
započeto izvršenje. U pogledu roka za žalbu i organa nadležnog za rješavanje o
žalbi primjenjuju se odredbe čl. 223. do 228. ovog zakona.
351
Član 278.
(1) Organ nadležan za administrativno izvršenje obavezan je po službenoj dužnosti
obustaviti započeto izvršenje i provedene radnje poništiti, ako se utvrdi da je
obaveza izvršena, da izvršenje nije bilo uopće dopušteno, da je bilo provedeno
prema osobi koja nije u obavezi, ili ako tražilac izvršenja odustane od svog
zahtjeva, odnosno ako je izvršno rješenje poništeno ili ukinuto.
(2) Administrativno izvršenje će se odgoditi ako se utvrdi da je u pogledu izvršenja
obaveze dozvoljen poček, ili je umjesto privremenog rješenja koje se izvršava
doneseno rješenje o glavnoj stvari koje se razlikuje od privremenog rješenja.
Odgađanje izvršenja odobrava organ koji je donio zaključak o dozvoli
izvršenja.
Član 279.
(1) Novčane kazne izrecene po ovom zakonu izvršavaju organi nadležni za
izvršenje novčanih kazni izrečenih za prekršaje.
(2) Novcana kazna naplacuje se u korist Federacije ili kantona ili općine odnosno
grada, zavisno od toga ciji je organ izrekao kaznu.
Član 280.
(1) Kad se ima provesti sudsko izvršenje rješenja donesenog u upravnom
postupku, organ čije se rješenje ima izvršiti stavlja na rješenje potvrdu
izvršnosti (član 275. stav 3. ) i dostavlja ga radi izvršenja sudu nadležnom za
izvršenje.
(2) Rješenje doneseno u upravnom postupku koje sadrži potvrdu izvršnosti jeste
osnov za sudsko izvršenje. To izvršenje provodi se po propisima koji važe za
sudsko izvršenje.
(3) Neosnovanu potvrdu izvršnosti ukinut će rješenjem organ koji je potvrdu stavio
i to rješenje odmah dostaviti sudu nadležnom za izvršenje.
2. Izvršenje nenovčanih obaveza
Član 281.
Izvršenje radi ostvarenja nenovčanih obaveza izvršenika provodi se preko
drugih osoba ili prinudom.
a) Izvršenje preko drugih osoba
Član 282.
(1) Ako se izvršenikova obaveza sastoji u izvršenju radnje koju može izvršiti i
druga osoba, a izvršenik je ne izvrši uopće ili je ne izvrši u cijelosti, ova radnja
će se izvršiti preko druge osobe, na trošak izvršenika. Izvršenik mora biti na to
prethodno pismeno opomenut.
(2) U takvom slučaju organ koji provodi izvršenje može zaključkom naložiti
izvršeniku da unaprijed položi iznos koji je potreban za podmirenje troškova
izvršenja a da se obračun naknadno izvrši. Zaključak o polaganju ovog iznosa
je izvršan.
352
b) Izvršnje prisilom
Član 283.
(1) Ako je izvršenik dužan da nešto dopusti ili da trpi, pa postupa protivno toj
obavezi, ili ako je predmet izvršenja izvršenikova radnja koju ne može umjesto
njega da izvrši druga osoba, organ koji provodi izvršenje prisilit će izvršenika
na ispunjavanje obaveze izricanjem novčanih kazni.
(2) Organ koji provodi izvršenje najprije će zaprijetiti izvršeniku primjenom
prisilnog sredstva ako svoju obavezu ne izvrši u ostavljenom roku. Ako
izvršenik u toku tog roka poduzme neku radnju protivno svojoj obavezi, ili ako
ostavljeni rok bezuspjesno protece, zapriječeno prisilno sredstvo će se odmah
izvršiti, a ujedno će se odrediti novi rok za izvršenje radnje i zaprijetiti novom,
strozijom prisilnom mjerom.
(3) Prisilna novcana kazna koja se na osnovu stava 2. ovog člana izriče prvi put ne
može biti veća od 50 DM. Svaka kasnija prisilna novcana kazna može biti
ponovo izrecena u istom iznosu.
(4) Naplaćena novcana kazna se ne vraca.
Član 284.
Ako se izvršenje nenovčane obaveze ne može uopće ili ne može
pravovremeno provesti primjenom sredstava predviđenih u čl. 282. i 283. ovog
zakona, izvršenje se, prema prirodi obaveze, može provesti i neposrednom
prisilom, ukoliko propisima nije drugačije određeno.
Član 285.
(1) Kad je na osnovu rješenja provedeno izvršenje, a to rješenje se kasnije ponisti
ili izmijeni, izvršenik ima pravo da traži da mu se vrati ono što mu je oduzeto,
odnosno da se vrati u stanje koje proizilazi iz novog rješenja.
(2) O traženju izvršenika iz stava 1. ovog člana rješava organ koji je donio
zaključak o dozvoli izvršenja.
3. Izvršenje radi osiguranja i privremeni zaključak
a) Izvršenje radi osiguranja
Član 286.
(1) Radi osiguranja izvršenja može se zaključkom dopustiti izvršenje rješenja i
prije nego što je ono postalo izvršno, ako bi bez toga moglo biti osujećeno ili
znatno otezano izvršenje nakon što rješenje postane izvršno.
(2) Ako je riječ o obavezama koje se prisilno izvršavaju samo na prijedlog stranke,
predlagac mora opasnost od sprečavanja ili otezavanja ispunjenja učiniti
vjerojatnim, a organ može izvršenje iz stavka 1. ovog člana uvjetovati
davanjem osiguranja prema članu 215. stavu 2. ovog zakona.
(3) Protiv zaključka donesenog na prijedlog stranke za izvršenje radi osiguranja,
kao i protiv zaključka donesenog po službenoj dužnosti, dopuštena je posebna
353
žalba. Žalba protiv zaključka kojim je određeno izvršenje radi osiguranja ne
odgađa provođenje izvršenja.
Član 287.
(1) Izvršenje radi osiguranja može se provoditi administrativnim ili sudskim
putem.
(2) Kad se izvršenje radi osiguranja provodi sudskim putem, sud postupa po
propisima koji važe za sudsko izvršenje.
Član 288.
Izvršenje privremenog rješenja (član 215.) može se provoditi samo u onom
opsegu i u onim slučajevima ukoliko je dopušteno izvršenje radi osiguranja (čl.
286. i 287.).
b) Privremeni zaključak o osiguranju
Član 289.
(1) Ako postoji ili je učinjena bar vjerojatnom obaveza stranke, a postoji opasnost
da će obavezana stranka raspolaganjem imovine, dogovorom s trećim osobama
ili na drugi način, osujetiti ili znatno otežati izvršenje te obaveze, organ
nadležan za donošenje rješenja o obavezi stranke može prije donošenja rješenja
o toj obvezi donijeti privremeni zaključak radi osiguranja izvršenja obaveze.
Pri donošenju privremenog zaključka nadležni organ dužan je voditi računa o
odredbi člana 270. ovog zakona i obrazložiti zaključak.
(2) Donošenje privremenog zaključka može se uvjetovati davanjem osiguranja
predviđenog u članu 215. stavu 2. ovog zakona.
(3) Glede privremenog zaključka donesenog na temelju stava 1. ovog člana,
primjenjivat će se odredbe član 286. stav 3. i člana 287. ovog zakona.
Član 290.
(1) Ako je pravomoćnim rješenjem utvrđeno da pravno ne postoji obaveza stranke
za čije je osiguranje bio donesen privremeni zaključak, ili je na drugi način
utvrđeno da je zahtjev za donošenje privremenog zaključka bio neopravdan,
predlagac u ciju je korist privremeni zaključak donesen naknadit će protivnoj
stranci štetu koja joj je uzrokovana donesenim zaključkom.
(2) O naknadi stete iz stava 1. ovog člana rješava organ koji je donio privremeni
zaključak.
(3) Ako je u slučaju iz stava 1. ovog člana ocito da je privremeni zaključak bio
isposlovan iz obijesti, predlagac će se kazniti novčanom kaznom do 50 DM.
Protiv zaključka o kazni dopuštena je posebna žalba, koja odgađa izvršenje
zaključka.
354
PETI DIO
PROVOĐENJE ZAKONA I PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
XVIII - MJERE ZA PROVOĐENJE ZAKONA
Član 291.
(1) Institucije koje imaju javne ovlasti ne mogu u upravnom postupku koji one
vode same primjenjivati prisilne mjere privođenja ili dovođenja predviđene u
članu 72. st. 3. i 4., članu 167. stav 3. i članu 179. st. 1. i 2. ovog zakona.
(2) Ako se u toku postupka koji vodi institucija koja ima javne ovlasti utvrdi da se
postupak ne može provesti uopće ili se ne može pravilno provesti bez primjene
prisilnih mjera predviđenih u odredbama stava 1. ovog člana, ta institucija će se
obratiti kantonalnom organu uprave nadležnom za poslove opće uprave, radi
primjene te prinudne mjere, ako federalnim, odnosno kantonalnim zakonom
nije određen drugi organ. Na traženje institucije koja ima javne ovlasti, taj
kantonalni organ je ovlašten da primijeni predviđenu prisilnu mjeru privođenja,
odnosno dovođenja, ako se utvrdi da je to neophodno radi provođenja
postupka.
(3) Ako kantonalni organ uprave kome se institucija koja ima javne ovlasti obratila
u smislu stava 2. ovog člana, ne donese u roku od pet dana zaključak o primjeni
prinudne mjere, dužan je odmah obavijestiti tu instituciju zbog cega smatra da
ne treba primijeniti trazenu prinudnu mjeru privođenja odnosno dovođenja.
(4) U slučaju, da organ iz stava 3. ovog člana ne donese u roku zaključak o
primjeni prinudne mjere ili ne obavijesti instituciju u propisanom roku o
razlozima neprimjenjivanja prinudne mjere, institucija koja ima javne ovlasti
može u roku od osam dana od isteka roka iz stava 3. ovog člana uložiti
prigovor Federalnom ministarstvu pravde. Ovaj organ dužan je odlučiti o
prigovoru u roku od tri dana od prijema prigovora.
Član 292.
(1) U organima uprave, kao i u institucijama koje imaju javne ovlasti, ako
zakonom nije drugačije određeno, ovlaštenje za poduzimanje radnji u
upravnom postupku i ovlaštenje za rješavanje u upravnim stvarima (član 36.)
može se dati samo osobi koja ima zakonom propisanu odgovarajuću stručnu
spremu, radno iskustvo i položen stručni ispit.
(2) Osobe iz stava 1. ovog člana polažu stručni ispit prema federalnim propisima
koji se odnose na polaganje stručnog ispita službenika federalnih organa
uprave.
Član 293.
(1) Rukovodioci federalnih i kantonalnih organa uprave, a u gradu gradonačelnik i
u općini općinski načelnik, odnosno rukovodioci institucija koje imaju javne
ovlasti odgovorni su za pravilnu i dosljednu primjenu ovog zakona, a naročito
su odgovorni da se upravne stvari rješavaju u zakonom propisanim rokovima.
355
U cilju pravilnog i efikasnog rješavanja stvari u upravnom postupku, te
odgovorne osobe su obavezne poduzimati mjere da se kontinuirano osigurava i
provodi stručno usavršavanje službenika i drugih osoba koje rade na rješavanju
upravnih stvari.
(2) Službena osoba koja je ovlaštena za poduzimanje radnji u upravnom postupku,
odnosno koja je ovlaštena za rješavanje u upravnim stvarima, dužna je da u
roku od tri dana od dana isteka roka za rješavanje iz čl. 216. i 244. ovog zakona
obavijesti pismeno stranku o razlozima zbog kojih rješenje, odnosno zaključak
nije donesen i o tome koje će radnje poduzeti radi donošenja rješenja, odnosno
zaključka i poučiti stranku koja pravna sredstva može koristiti. To obavještenje
se istovremeno mora da dostavi i odgovornim osobama iz stava 1. ovog člana
radi poduzimanja mjera da se rješenje odnosno zaključak donese bez odlaganja.
(3) Službena osoba iz stava 2. ovog člana koja je ovlaštena da vodi upravni
postupak, odnosno da rješava upravne stvari, čini težu povredu radne dužnosti,
ako je njenom krivicom došlo do neizvršenja određenih procesnih radnji u
upravnom postupku, zbog kojih se rješenje, odnosno zaključak nije mogao
donijeti u zakonskom roku.
(4) Nadležna upravna inspekcija ima pravo da zahtijeva pokretanje postupka
odgovornosti kod nadležnog organa protiv rukovodioca organa uprave odnosno
rukovodioca institucije koja ima javne ovlasti, koji propusti vršenje dužnosti iz
stava 1. ovog člana, kao i protiv onog koji, protivno članu 292. ovog zakona,
ovlasti službenu osobu za poduzimanje radnji u postupku ili za rješavanje u
upravnim stvarima koja ne ispunjava propisane uvjete, kao i disciplinski
postupak protiv osoba iz stava 3. ovog člana.
Član 294.
(1) U gradu gradonačelnik, a u općini općinski načelnik, obavezni su jedanput
godišnje podnijeti pismeni izvještaj gradskom odnosno općinskom vijeću o
rješavanju upravnih stvari u upravnom postupku svih gradskih, odnosno
općinskih službi za upravu.
(2) Primjerak izvještaja iz stava 1. ovog člana, istovremeno se dostavlja i
kantonalnom organu uprave nadležnom za opću upravu.
(3) Kantonalni organi uprave i upravne ustanove obavezni su da godisnji izvještaj
o rješavanju upravnih stvari u upravnom postupku iz svoje nadležnosti podnesu
kantonalnoj vladi, a federalni organ uprave i federalne ustanove izvještaj
podnose Vladi Federacije.
(4) Kantonalni i federalni organi uprave obavezni su primjerak izvještaja iz stava
3. ovog člana, dostaviti i Federalnom miništarstvu pravde, a kantonalni organi
uprave svoj izvještaj dostavljaju i kantonalnom organu uprave nadležnom za
opću upravu.
(5) Kantonalni organ uprave nadležan za poslove opće uprave, odnosno Federalno
ministarstvo pravde, izvještaj iz stava 2., odnosno stava 4. ovog člana, koriste
za poduzimanje odgovarajućih mjera putem upravne inspekcije i drugih mjera
za koje su zakonom ovlašteni radi pravilne i dosljedne primjene odredaba ovog
zakona.
356
(6) Izvještaj iz stava 1. odnosno stava 3. ovog člana sadrži naročito slijedeće
podatke: broj podnesenih zahtjeva od stranaka, broj pokrenutih upravnih
postupaka po službenoj dužnosti, način i rokove rješavanja upravnih stvari u
prvostepenom i drugostepenom upravnom postupku, broj ponistenih odnosno
ukinutih upravnih akata, broj odbačenih zahtjeva, odnosno obustavljenih
upravnih postupaka, broj i vrste primijenjenih prisilnih mjera, odnosno
izrečenih novčanih kazni i broj neriješenih upravnih predmeta.
Član 295.
(1) Način iskazivanja podataka u izvještajima iz stava 1. odnosno izvještajima iz
stava 3. člana 294. ovog zakona, za gradske, općinske i kantonalne organe
uprave i upravne ustanove propisuje rukovodilac kantonalnog organa uprave
nadležnog za opću upravu, a za izvještaj federalnih organa uprave i federalnih
ustanova federalni miništar pravde.
(2) Federalni miništar pravde propisuje, po potrebi, obrasce za pozive, dostavnice,
naređenja za privođenje, odnosno dovođenje, zapisnike, zapisnike u vidu
knjiga, rješenja iz člana 207. stav 1. i člana 211. i uvjerenja iz člana 118. stav 1.
ovog zakona, kao i za druge akte u upravnom postupku za potrebe federalnih
organa uprave i federalnih ustanova i federalnih institucija koje imaju javne
ovlasti.
(3) Rukovodilac kantonalnog organa uprave nadležnog za opću upravu propisuje,
po potrebi, obrasce iz stava 2. ovog člana, za potrebe kantonalnih organa
uprave i upravnih ustanova, kantonalnih institucija koje imaju javne ovlasti i za
gradske i općinske službe za upravu.
Član 296.
(1) Na traženje građana, organa uprave, institucija koje imaju javne ovlasti, kao i
drugih organa i institucija, Federalno ministarstvo pravde duzno je davati
objašnjenja o primjeni odredaba ovog zakona.
(2) Objašnjenja o primjeni odredaba ovog zakona Federalno ministarstvo pravde
može davati i po službenoj dužnosti radi osiguranja jedinstvene primjene ovog
zakona.
XIX - NADZOR NAD PROVOĐENJEM OVOG ZAKONA
Član 297.
(1) Nadzor nad provođenjem ovog zakona u federalnim organima uprave i u
federalnim ustanovama i drugim federalnim organima, u federalnim
institucijama koje imaju javne ovlasti i u kantonalnim organima uprave i
gradskim i općinskim službama za upravu, u pitanjima u kojima ti organi,
službe i institucije u upravnom postupku rješavaju o upravnim stvarima na
osnovu federalnog zakona ili drugog federalnog propisa vrši Federalno
ministarstvo pravde.
(2) Nadzor nad provođenjem ovog zakona u kantonalnim organima uprave i u
kantonalnim ustanovama, i u drugim kantonalnim organima, u gradskim i
357
općinskim službama za upravu, kao i u institucijama koje vrše javne ovlasti na
osnovu kantonalnog zakona, u pitanjima u kojima organi, službe i institucije u
upravnom postupku rješavaju o upravnim stvarima na temelju kantonalnog
zakona i drugog kantonalnog propisa, kao i propisa općinskog i gradskog vijeća
vrši kantonalni organ uprave nadležan za poslove pravosuđa.
(3) Federalno ministarstvo pravde i kantonalni organ uprave nadležan za poslove
pravosuđa, nadzor iz st. 1. i 2. ovog člana, nad provođenjem ovog zakona
ostvaruju prvenstveno putem upravne inspekcije, kao i na drugi zakonom
dozvoljen način.
(4) Organi, službe i institucije iz st. 1. i 2. ovog člana, dužni su omogućiti
ostvarivanje uvida u upravno rješavanje i postupati po nalozima upravne
inspekcije koja vrši nadzor i na traženje te inspekcije dostavljati potrebne
podatke, spise i obavještenja o pitanjima koja se odnose na upravne stvari koje
se rješavaju u upravnom postupku.
XX - KAZNENE ODREDBE
Član 298.
(1) Novčanom kaznom od 2.000 do 8.000 KM kaznit će se za prekršaj institucija
koja ima javne ovlasti:
1) ako za rješavanje u upravnim stvarima, odnosno za poduzimanje radnji u
postupku odredi osobu koja ne ispunjava propisane uvjete (član 36. stav 2,
u vezi s članom 292. stav 1),
2) ako odbije da primi pismeni podnesak stranke ili usmeno priopćenje u
zapisnik, odnosno ne izda potvrdu o prijemu podneska (član 65. st. 1,2. i 3),
3) ako izvrši pozivanje noću suprotno odredbi člana 71. stav 2. ovog zakona,
4) ako se pozvana osoba prinudno privede, a u pozivu nije bila naznačena
primjena te mjere (član 72. stav 3),
5) ako se po službenoj dužnosti ne pribavljaju podaci o činjenicama o kojima
se vodi službena evidencija ili ako se od stranke traži da pribavi i podnese
dokaze koje brže i lakše može pribaviti organ koji vodi postupak ili ako
traži da stranka podnese uvjerenja koja organi nisu dužni izdavati (član
134. stav 3. i član 135. stav 2),
6) ako nije data mogućnost stranci da se izjasni o činjenicama i okolnostima
na kojima se zasniva rješenje, odnosno da učestvuje u izvođenju dokaza ili
je doneseno rješenje prije nego što se stranci pruži mogućnost da se izjasni
o činjenicama i okolnostima (član 141. stav 3),
7) ako na zahtjev stranke neće da izda uvjerenje ili drugu ispravu o
činjenicama o kojima vodi službenu evidenciju ili ako uvjerenje ili drugu
ispravu ne izda u propisanom roku ili ne donese rješenje o odbijanju
zahtjeva za izdavanje uvjerenja (član 169. st. 1.2,5. i 6),
8) ako ne postupi po zahtjevu nadležnog organa u vezi s davanjem isprave
(član 166),
9) ako po zahtjevu stranke ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u
propisanom roku (član 216),
358
10) ako žalbu sa spisima ne dostavi drugostepenom organu u propisanom roku
(član 235),
11) ako ne postupi po traženju drugostepenog organa ili ako u svemu ne
postupi po drugostepenom rješenju ili ako rješenje ne donese u propisanom
roku (član 239),
12) ako na zahtjev drugostepenog organa ne dostavi u roku trazeno
obavještenje ili ako po nalogu drugostepenog organa ne donese rješenje u
propisanom roku, ili ako na zahtjev drugostepenog organa ne prikupi
trazene podatke i ne dostavi ih u propisanom roku (član 243),
13) ako ne donese rješenje po žalbi u propisanom roku (Član 244),
14) ako ne postupi po nalogu drugostepenog organa ili trazeni materijal ne
dostavi u roku (član 254. stav 3),
15) ako onemogućava uvid u upravno rješavanje ili ako ne postupi po nalozima
nadležnog organa, odnosno upravne inspekcije koja vrši nadzor ili neće da
dostavi potrebne podatke, spise i obavještenja na zahtjev organa odnosno
upravne inspekcije (član 297. stav 4).
(2) Za prekršaj iz stava 1. ovog člana, kaznit će se novčanom kaznom od 300 do
1.200 KM i odgovorna osoba u instituciji koja ima javne ovlasti, kao i
odgovorna osoba u organu uprave, odnosno u službi za upravu.
Član 299.
(1) Novčanom kaznom od 1.500 do 6.000 KM kaznit će se za prekršaj institucija
koja ima javne ovlasti:
1) ako ne pruži zatrazenu pravnu pomoć ili ako ne postupi u vezi s molbom za
pomoć u određenom roku (član 41. st. 1. i 2),
2) ako saslušanim osobama ne procita zapisnik ili ako onemogući da saslušane
osobe pregledaju zapisnik (član 76. stav 1),
3) ako stranci ili drugoj osobi onemogući razgledanje spisa ili da prepisu
potrebne spise (član 79.st. 1. i 2),
4) ako se ne sprovodi obavezno lično dostavljanje u slučajevima predviđenim
u odredbi člana 83. stav 1. ovog zakona,
5) ako na zahtjev stranke neće da izda uvjerenje, odnosno ne donese rješenje o
odbijanju zahtjeva u propisanom roku (član 170. st. 1. i 3),
6) ako ispita kao svjedoka osobu koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost
čuvanja službene, državne ili vojne tajne (član 173),
7) ako ne izda pismeno rješenje u propisanom roku (član 212),
8) ako izvrši prisilno privođenje ili dovođenje suprotno članu 291. stav 1.
ovog zakona, odnosno ako u roku ne donese zaključak o primjeni prinudne
mjere ili u roku ne odluci o prigovoru (član 291. st. 3. i 4),
9) ako ne poduzima mjere za kontinuirano stručno osposobljavanje i
usavršavanje službenih osoba koje su ovlaštene za rješavanje u upravnim
stvarima odnosno za poduzimanje radnji u postupku ili ako ne osigurava
rješavanje upravnih stvari u propisanim rokovima ili ako u propisanom
roku ne obavijesti stranku o razlozima zbog kojih rješenje, odnosno
zaključak nije donesen (član 293. st. 1. i 2).
359
(2) Za prekršaj iz stava 1. ovog člana kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od
200 do 800 KM i odgovorna osoba u instituciji koja ima javne ovlasti, kao i
odgovorna osoba u organu uprave, odnosno u službi za upravu.
Član 300.
(1) Novčanom kaznom od 1.000 do 4.000 KM kaznit će se za prekršaj institucija
koja ima javne ovlasti:
1) ako ne izuzme službenu osobu kada su ispunjeni uvjeti za izuzeće (čl. 42. i
43),
2) ako ne dozvoli stranci da se koristi stručnim pomagačem (član 62. stav 1),
3) ako se pozivanje osobe radi prijema pismena vrši suprotno odredbi člana
80. stav 2. ovog zakona,
4) ako se pismeno ne dostavlja punomoćniku za primanje pismena (član 88.
stav 1),
5) ako ne pouci svjedoka na koja pitanja može uskratiti svjedočenje, odnosno
o kojim pitanjima vještak može uskratiti vještačenje (član 176. stav 3 i član
185. stav 1) .
(2) Za prekršaj iz stava 1. ovog člana kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od
150 do 600 KM i odgovorna osoba u instituciji koja ima javne ovlasti, kao i
odgovorna osoba u organu uprave, odnosno u službi za upravu.
Član 301.
Do pustanja u opticaj KM, novčane kazne predviđene u odredbama čl. 298.
do 300. ovog zakona mogu se plaćati u DEM ili u protuvrijednosti valuta koje se
koriste u platnom prometu Federacije BiH po srednjem tecaju koji objavljuje
nadležna financijska institucija na dan plaćanja.
Član 302.
(1) Odgovornom osobom u organu uprave, odnosno u službi za upravu, u smislu
odredbe Člana 298. stav 2, Člana 299. stav 2. i Člana 300. stav 2. ovog zakona,
smatra se rukovodilac organa uprave, za gradske službe za upravu
gradonačelnik, a u općinskim službama za upravu općinski načelnik, kao i
službenik u tim organima i službama koji je ovlašten za rješavanje u upravnim
stvarima ili ovlašten za poduzimanje radnji u upravnom postupku, odnosno
drugi službenik koji je zaduzen da neposredno izvrši određeni posao, a nije
izvršio taj posao ili je izvršio radnju protivno datoj obavezi.
(2) Odgovornom osobom u instituciji koja ima javne ovlasti u smislu odredaba
člana 298. stav 2, člana 299. stav 2. i člana 300. stav 2. ovog zakona smatra se
rukovodilac institucije i druge osobe određene statutom te institucije.
XXI - PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Član 303.
Upravni predmeti koji ne budu riješeni do dana stupanja na snagu ovog
zakona riješit će se po odredbama ovog zakona.
360
Član 304.
(1) Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje primjena Zakona o općem
upravnom postupku i drugih propisa o upravnom postupku koji se primjenjuju
na teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona.
(2) Ovaj zakon uskladit će se sa odredbama odgovarajućeg zakona koji donese
Parlamentarna skupstina Bosne i Hercegovine, u roku koji bude određen tim
zakonom.
Član 305.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim
novinama Federacije BiH".
361
ZAKON
O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O UPRAVNOM
POSTUPKU
Član 1.
U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj
2/98) u članu 2., u drugom redu iza riječi "posebnim" dodaje se riječ "federalnim".
Član 2.
U članu 3. u prvom redu iza riječi "je" dodaje se riječ "federalnim".
Član 3.
U Članu 49. stav 4. mijenja se i glasi:
"Ombudsmen može, ako nade da ima osnova, prisustvovati upravnom
postupku radi ostvarivanja svojih funkcija u zastiti ljudskog dostojanstva, prava i
sloboda gradanina zajamčenih ustavom i instrumentima navedenim u Aneksu
Ustava Federacije.
Ombudsmen može prisustvovati u upravnom postupku do donošenja
pravosnaznog upravnog akta i u postupcima vanrednih pravnih lijekova.
U toku postupka iz stava 4. ovog člana, Ombudsmen može pregledati sva
službena dokumenta koja se odnose na upravne spise i zahtijevati saradnju
službene osobe ovlaštene za rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku i
drugih službenih osoba, a posebno u pribavljanju potrebnih informacija,
dokumenata i spisa koji se odnose na upravnu stvar koja je predmet upravnog
postupka."
Član 4.
U članu 79. u stavu 2. u drugom redu iza riječi "ima" dodaje se riječ
"ombudsmen".
Član 5.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim
novinama Federacije BiH".